Tijekom svoga krvavoga puta po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, njih dvojica direktno su svojim odlukama prouzročila smrt desetaka tisuća ljudi, između ostaloga  snose izravnu krivnju i za najpoznatije zločine poput pokolja na Ovčari, genocida u Srebrenici ili opsade Sarajeva.

Svoje zločine tijekom rata obojica opravdavala su stoljetnom ugroženosti srpskog naroda. Kao da prošlost ima ikakve veze s konkretnih progonom i ubijanjem u sadašnjosti. I danas, dvadesetak godina nakon rata, i Karadžić i Hadžić se smiju optužbama koje ih terete, ali i sudu pred kojim im se sudi. Na sličan način su se branio i Milošević, njihov mentor u zločinu koji je ismijavao zločine i žrtve, a kao vjerni psi, njegov obrazac u sudnicama Haškog suda slijede i sad, kao što su slijedili u ratu, kada su, nažalost, odlučivali o životu i smrti.

Karadžić je, nakon što se kao godinama skrivao po Beogradu kao ishlapjeli bioenergetičar, ponovno povratio onu sebi svojstvenu aroganciju i bahatost koja je mnoge koštala života, a Hadžić, kojemu je suđenje tek počelo, očito namjerava krenuti istim putem.

Nekadašnji gospodar rata u Bosni i Hercegovini za sebe kaže da je blaga osoba koja bi umjesto optužbe za ratne zločine trebala biti nagrađena 'zato što sam učinio sve što je u ljudskoj moći da do rata ne dođe i da umanji patnju ljudi'. Ne daj Bože, što bi bilo da Karadžić nije blaga osoba, možemo se samo gorko našaliti. Na kraju se možemo nadati da će se preživjele žrtve rata na kraju moći naći djelomičnu satisfakciju u strogim kaznama za Karadžića i Hadžića koje nikad neće biti dovoljno visoke da bi nadoknadile patnju i da konačno iskrive osmijeh s njihovih lica.