Svijet 300.000 REGRUTIRANIH

Djeca ratnici bez prava na izbor

U prosjeku su stari nekih 15 godina, a ima ih i mlađih. Nemaju identiteta niti ih tko za to pita. Obično ih slikaju nasmijane i s puškom u ruci, ali nije riječ o sudionicima holivudskih 'Igara gladi' niti krvavog virtualnog rata, nego brutalne ratne zbilje, od Afganistana i Iraka do Ugande i Sudana. Oni su djeca-ratnici, prisilni mali gospodari života i smrti bez prava na izbor. Unatoč nastojanjima međunarodnih organizacija, UNICEF-a, Crvenog križa i zakona koji zabranjuje korištenje djece mlađe od 18 godina u ratnim sukobima, u prošlom ih je stoljeću sudjelovalo milijun, a i u naše vrijeme ih je pod vojnim šljemom bilo 300.000 u svijetu

Pridružio sam se Mayi-mayima kada je vojska napala moje selo. Ubili su mi roditelje i djeda, a ja nisam više nikoga imao. Bio sam užasno prestrašen, gladan i nisam znao kuda bih. Mislio sam da će me Mayi-mayi zaštititi, ali bilo je teško. Često mi nisu dali hranu i bojao sam se. Ponekad bi me tukli, jako tukli. Rekli su da će batine od mene načiniti boljeg borca. Jednog dana nasmrt su prebili moga druga jer nije ubio neprijatelja. Bio je star jedanaest godina. Bilo mi je teško slušati cure kako vrište jer ih vojnici siluju...

Djeca pod šljemom

Al Quaida je malodobnim Afganistancima plaćala 300 dolara mjesečno, što je bilo pravo bogatstvo u odnosu na prosjećnu plaću odraslih od svega stotinu dolara. U Kambodži su se na taj način spašavali od gladi kao što su i u Myanmaru roditelji slali sinove u pobunjeničku vojsku Karen, jer im je davala odjeću i dva obroka dnevno. U Liberiji je devedesetih svaki četvrti borac bio dijete, njih 20.000, a Nacionalni patriotski front je imao 'dječju jedinicu'. Etiopska vojska je osamdesetih kidnapirala djecu mlađu od 15 godina po selima, siromašnim dijelovima gradova i školama, a pobunjeničke snage Renamo u Mozambiku su nasilnim putem stvorili vojsku od 10.000 djece. Tijekom iransko-iračkog rata, djeca-vojnici su slani u minska polja kao prethodnica. U priči o maloljetnim vojnicima nisu potpuno nevine ni SAD, jer je 2004. procurila informacija da je u Irak i Iran 2003. i 2004. poslano 60 sedamnaestgodišnjaka, dok su u Guantanamu bila zatočena tri afganska dječaka u dobi od 13 do 15 godina.

To je kratka životna ispovijed dječaka Jacquesa, djeteta-ratnika bez prava na izbor, koji se u desetoj godini pridružio vojsci pobunjenika Mayi-mayi u Demokratskoj Republici Kongo. Ono što su za njegove zapadne vršnjake tek zabavne video- pucnjave, za malog Kongoanca je bila krvava stvarnost. Objavljena u jednom izvješću Amnesty Internationala, Jeacquesova tragična sudbina jedna je od tipičnih priča 200.000 do 300.000, neki čak spominju brojku od pola milijuna djece-ratnika, koliko se procjenjuje da je posljednjih dvadesetak godina regrutirano u vojnim, paravojnim, lijevim, desnim, terorističkim, vladinim, pobunjeničkim i inim postrojbama u tridesetak zemalja svijeta.

Mali vojnik Jacques jedna je od žrtava Thomasa Lubange, bivšeg zapovjednika kongoanske milicije, kojega je ovoga travnja Međunarodni kazneni sud (ICC) u Den Haagu proglasio krivim za ‘zločine novačenja djece mlađe od 15 godina u postrojbe koje su aktivno sudjelovale u oružanom sukobu u pokrajini Ituri između rujna 2002. i kolovoza 2003. godine’. Deset godina nakon osnutka ICC-a, Thomas Lubanga je prva osoba koju je ovaj sud proglasio krivom za takvu vrstu zločina. Nitko još nije odgovarao za novačenje, prema procjeni UN-a 7.000 do 10.000 djece, izbjeglica u istočni Čad iz zlosretne sudanske pokrajine Darfur, koju su trgovci dječjim vojnim robljem otimali i prodavali pobunjeničkim vojskama, čak navodno i vojsci domaćina Čada.

‘Djeca se regrutiraju svakodnevno, unatoč nazočnosti Eufor-a (EU trupa) i pred očima CNAR-a (Vladin ured za izbjeglice Republike Čad). Bande u izbjegličkim logorima prodaju što stignu, dječake stare devet i one od 15 godina – izvještavala je 2008. Louise Roland-Gosselin, članica Waging Peacea, organizacije za borbu protiv genocida i kršenja ljudskih prava. Prema sudanskom i međunarodnom zakonu, zabranjeno je koristiti vojnike mlađe od 18 godina, ali tko mari?

Nitko još nije odgovarao ni zbog zloporabe djece u 21-godišnjem sudanskom građanskom ratu koji je 2005. rezultirao odcjepljenjem Južnog Sudana. Iako je dugogodišnji predsjednik Republike Sudan Omar Al-Bashir optužen za genocid, i danas je predsjednik. Unatoč tome što je od 2001. do 2004. demobilizirano 16.000 malih Sudanaca, 2004. je procijenjeno da je u vladinoj vojsci i opozicijskim grupama ostalo još 17.000, a samo u SPLA, vojsci Južnog Sudana, oko 5.000 malodobnika. Bivša djeca-ratnici u Sudanu su čak osuđivana na smrt zbog zločina počinjenih u vojnoj uniformi, ali nisu osuđivani oni koji su ih regrutirali. Nitko još ne zna ni koliko je djece pod šljemom u pobunjeničkim skupinama Južnog Sudana na čelu s Davidom Yauyauom iz plemena Murle, odgovornim za najnovije krvoproliće 23. ovog kolovoza, prilikom kojeg su ubijena 24 pripadnika SPLA. Nitko još ne zna ni koliko će djece biti ilegalno unovačeno među više od 30.000 izbjeglica iz savezne države Blue Nile, koje su krajem ovoga lipnja prebjegli u Južni Sudan pred terorom savezne sudanske vojske...

Djeca-ratnici najčešći u Afganistanu, Iraku, Burmi, Kurdistanu, Nepalu, Filipinima...


Ali pod vojničkim šljemom nisu samo nesretna djeca Konga i Ugande. U područjima ratnih sukoba u svijetu trenutno živi 20 milijuna djece, često u izbjeglištvu i najčešće bez ikakvog izgleda za školovanje, a ona su laka meta gospodara rata. Djecu ratnike zato ćete naći u Afganistanu, Iraku, Burmi, Kurdistanu, Nepalu, Filipinima, Singapuru i Jemenu, Boliviji, Kolumbiji, Palestini, Sri Lanki i Čečeniji, ali Afrika je i danas kontinent sa najvećim brojem malodobnih ratnika; u Burundiji, Centralno-Afričkoj Republici, Čadu, Etiopiji, Ruandi, Somaliji, Sudanu, Zimbabveu. Unatoč međunarodnim konvencijama o pravima i zaštiti djece i zakonima koji kažu da je 18 godina minimalna dob za izravno sudjelovanje u ratu, ali i za regrutaciju (za razliku od prijašnjih koji su dopuštali legalnu regrutaciju djece u dobi od 15 godina nadalje), nevladine organizacije su još 2007. procijenile da je na Crnom kontinentu bilo 100.000 malodobnih vojnika poput Kongoanca Jacquesa, u prosjeku starih između 14 i 18, iako ih je bilo i mlađih od devet godina. Oni su ratnici na bojišnici, detektori mina, sudionici samoubilačkih misija, špijuni, izviđači i kuhari. U mnogim zemljama koriste djecu oba spola. U El Salvadoru, Etiopiji i Ugandi gotovo trećina malih vojnika su djevojčice, uglavnom seksualno roblje i prisilne ‘žene’ boraca.

182090,150454,92238,81516
Zašto baš djeca?


Zašto djeca? Djeca-ratnici stoljećima su sudjelovala u ratovima, sjetite se samo Hitlera. Računa se da je u prošlom stoljeću u vojnim sukobima sudjelovalo milijun maloljetnika, pa ni naše stoljeće nije izvuklo poučak. Štoviše, zastrašuje sve veće i bezobzirnije iskorištavanje djece u ratnim igrama odraslih, a jedan od razloga je usavršavanje lakog oružja. Nekada se djeca nisu mogla boriti na frontu naprosto zato što je oružje bilo preteško i komplicirano, a danas rusku pušku AK-47 ('tranzistor-radio' suvremenog naoružanja) ili američku M-16 može poput igračke rastaviti i koristiti desetgodišnjak. Od 1947. kada su se pojavile na tržištu, prodano je oko 55 milijuna AK-47, a u jednoj afričkoj zemlji stoje tek 6 dolara.

Djecu je lakše indoktrinirati i manipulirati, manje su sumnjiva, manje bježe i ne traže plaću. Većina ih je nasilno regrutirana, a i dobrovoljci su najčešće na to prisiljeni zbog pukog preživljavanja, njih ili njihovih obitelji. Nakon regrutacije slijedi brutalna politička indoktrinacija i preodgoj, pod kojim se podrazumijeva tortura. Nakon otmice, u Sierra Leoneu je Revolucionarni front prisiljavao djecu da svjedoče ili sudjeluju u bestijalnom mučenju njihovih roditelja, braće i sestara, nakon čega su ih šopali crackom i odvodili u susjedna sela da 'ponove vježbu'.

azlyjacaz.wordpress.com
Joseph Kony
Pa ipak, jednim od najbrutalnijih kradljivaca dječjih sudbina i duša smatra se Uganđanin Joseph Rao Kony, vođa Božje vojske otpora (LRA). Od kada je osnovao tu zloglasnu paravojnu tvorevinu 1986, pod njegovim je zapovjedništvom oteto 66.000, a prema nekim izvorima čak 104.000 malih Uganđana i odgajano za eskadrone smrti. Glavnina Konyjeve pješadije stoga su bila djeca, a sistem novačenja dobro uhodan: nakon otmice, pripadnici LRA bi poubijali obitelj i susjede žrtava, nakon čega djeci nije preostajalo drugo nego se, kao i mali Kongoanac Jacques, pridružiti krvnicima. Oni koji su se bunili ili pokušali pobjeći, dobili bi metak u čelo ili bi ostali bez usta, ušiju, nosa, udova. Poput Thomasa Lubange, ICC je i Josepha Konyja optužio za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, ali do danas mu nije suđeno, jer mu se izgubio svaki trag.

Može li jedan video dovesti zločinca pred lice pravde, kada to već ne može ICC? To je pokušao američki filmski i kazališni redatelj Jason Russell, suosnivač organizacije Nevidljiva djeca kojoj je cilj stati na kraj zvjerstvima LRA. On je prošloga ožujka na YouTubeu objavio svoj dokumentarac Kony2012 s potresnim činjenicama i ispovjedima o patnjama djece-ratnika Ugande, zaklevši se da će tom internetskom potjernicom pronaći i zaustaviti Konyja ma gdje bio. Film je u tjedan dana vidjelo više od 80 milijuna korisnika i izazvao je burne reakcije u svijetu, ali Konyju do danas ni traga ni glasa.

Izgubljeno djetinjstvo


I dok se Kony vjerojatno skriva u nekoj od susjednih država, u Južnom Sudanu još teče proces razvojačenja bivših dječaka-ratnika. Ova se zemlja nakon završetka građanskog rata prije sedam godina obvezala raspustiti sve maloljetne vojnike, ali do sada ih je razvojačila 3.000, dok UNICEF tvrdi da ih još aktivno služi 2.000. U tragičnim sukobima provladine paravojne postrojbe Janjaweed i nearapskih islamskih gerilaca u istočnoj pokrajini Darfur od 2003. sudjelovalo je 10.000 malih vojnika, a šest godina kasnije najžešćim ubojicama je prijetio zatvor, dok se djeci s manje krvavim rukama obećavao oprost i potraga za roditeljima putem međunarodnog Crvenog križa.

Ali što nakon razvojačenja? Zbog uskraćenog obrazovanja većina ih ne može naći posao, ne uspijevaju se uklopiti u društvo, okreću se kriminalu ili se vraćaju u vojsku, budući da su u međuvremenu postali punoljetni. I nitko im ne može vratiti djetinjstvo, a traume teško zacjeljuju.

'Svako dijete koje je svjedočilo nasilju ili u njemu sudjelovalo jeste dehumanizirano', kaže Ted Chaiban, čelnik UNICEF-a u Dairfuru.

Djeca su svjesna da rade nešto loše, ali ne znaju objasniti što je to loše. Oni nikada neće normalno sazreti i zauvijek će ostati emocionalni bogalji.

Kony
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još