Sve do 2005. Europskom se unijom širio duh optimizma i samopouzdanja. Taj je optimizam bio izazvan velikim proširenjem – 'big bangom' koji se dogodio 2004. godine, kada je u Europsku uniju ušlo deset novih članica, od kojih su osam bile tranzicijske postkomunističke zemlje. Te iste godine kada se dogodilo najveće proširenje usvojen je i Ustav za Europu koji je trebao tu novu, proširenu Europsku uniju amalgamirati i omogućiti da ona djeluje učinkovito i prema svojim članicama i prema ostalom svijetu.

To se, nažalost, nije dogodilo.

Europski strahovi

Neuspjeh referenduma o prihvaćanju Europskog ustava u Francuskoj i Nizozemskoj osujetio je ovaj trijumfalni marš Europske unije i ostvarenje dugogodišnjeg sna o ujedinjenoj Europi. Rezultati referenduma bili su šok za čitavu Europu.

A kada se razišao dim izazvan šokom, ustanovilo se da su razlozi neuspjeha referenduma bili vrlo neobični: u Francuskoj, kako navode francuski politolozi i ispitivači javnog mnijenja, tri su glavna razloga izazvala negativne reakcije javnosti na Europski ustav: prvo, strah od dolaska jeftine radne snage s istoka, visoki troškovi briselske administracije i – nezadovoljstvo vlastitom vladom.

U Nizozemskoj su presudili jednako tako paradoksalni razlozi, prema nalazima istraživača: strah da će Europska unija zabraniti uporabu lakih droga, onemogućiti eutanaziju i – zabraniti pobačaj! Uz to, naravno, i već klasičan strah od strane radne snage i stranaca općenito

A kad se raščlane ti razlozi, ustanovi se da s Ustavom ili bez njega ni do kakve velike migracije radne snage na Zapad nije došlo, da su troškovi briselske administracije svega pet posto u odnosu na proračun EU, a nezadovoljstvo vlastitom vladom bi se ionako moralo rješavati na domaćim izborima i Ustav s tim nema nikakve veze. Slično je i s nizozemskim razlozima za 'ne' Europskom ustavu: ni do kakvog masovnog useljenja stranaca nije došlo, ali je na krilima dezinformacija i poluinformacija, ksenofobična i rasistička stranka Geerda Wildersa dobila izbore, da bi tek ove godine doživjela katastrofalni poraz

Europa dezinformacija, poluinformacija i poluistina

Živimo, dakle, u Europi dezinformacija, poluinformacija, poluistina – kad čak javnost tako demokratski razvijenih nacija ne prepoznaje prave od lažnih razloga. No krivac za to postoji: to su vlade zemalja-članica Europske unije i sama Europska unija koji premalo informiraju i educiraju građane i javno mnijenje o sebi, svojim namjerama i mjerama koje EU poduzima.

A istini za volju, i te mjere nisu bile bogzna što jer nisu spriječile izbijanje krize u Europi 2008. godine, kada su Grčka i druge članice EU zapale u velike gospodarske poteškoće. U međuvremenu je stupio na snagu i Ersatz-ustav – Lisabonski ugovor koji je razvodnio ideje i odredbe Europskog ustava i učinio ih još nerazumljivijim. No danas to nije dovoljno.

Grčka kriza, pa zatim i portugalske, španjolske i talijanske financijske nedaće pokazale su da Europska unija mora proći ključni test na jednom od glavnih pitanja zbog kojih je i pokrenut proces europske integracije. A to je pitanje – solidarnosti.

(Zlo)duh zajedništva

Da Europska unija ne može počivati samo na osovini Francuska - Njemačka, pokazala je baš ova kriza. Ona traži da sve članice zajedno pokušaju pronaći izlaz i izgrade mehanizme da se otklone posljedice gospodarske krize. Ali, istovremeno, da se spriječe i nove, buduće krize do kojih bi moglo doći ako se dopuste rizične financijske špekulacije bankara i burzovnih mešetara koji realnu ekonomiju pretvaraju u virtualnu.

U posljednjim mjesecima svjedoci smo da se Europska unija trgnula iz stanja 'business as usual' – svakodnevnog poslovanja kao da krize nema. Prvo se talijanski premijer Mario Monti, unatoč krizi u vlastitoj zemlji, izborio da se dosadašnji zatvoreni krug odlučivanja proširi ne samo Italijom, već i drugim zemljama koje su zahvaćene krizom, i da Unijom doista zavlada duh multilateralizma.

Zatim je guverner Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi donio ključnu odluku da ECB počne otkupljivati obveznice zemalja posrnulih ekonomija da time ojača euro i pomogne stabilizaciji tih zemalja. Istovremeno, predložio je osnivanje bankarske unije koja bi pod strožom kontrolom držala bankovne transakcije u zemljama-članicama i pomagala bi ozdravljenju nacionalnih gospodarstava.

Na kraju je Jose Manuel Barroso izašao pred Europskim parlamentom s ključnim prijedlogom – Europska unija mora se, da bi se na pravi način suočila s ekonomskom krizom, reformirati u hodu i mora postati federacija nacionalnih država. Rješenje krize nije u slabljenju, već u jačanju Europske unije jer je do krize došlo zato jer je bilo 'premalo', a ne 'previše' Europe. Za Barrosa je to velik zaokret.

Kada je došao na čelo Europske komisije zagovarao je ideju jedinstvenije i efikasnije Europske unije, ali još uvijek zasnovane na principu 'političke zajednice sui generis', što će reći političke tvorbe koja nije ni federacija, ni konfederacija, a ni međunarodna organizacija, iako ima u sebi neke elemente svih triju modela. Sada se Barroso, u svojoj drugoj političkoj adresi Europskom parlamentu (po prvi put je Barroso pred parlamentom istupio 2010. godine, po uzoru na američkog predsjednika koji svake godine izlazi sa svojom 'porukom naciji' pred Kongres), eksplicitno založio za prerastanje Europske unije u federaciju.
214955,214955,214955,214019
Nećemo ući u Uniju kakvu smo željeli 2000.

Europska komisija će izaći s prijedlozima za raspravu u tom smjeru već potkraj ove godine, a to za Hrvatsku znači da nećemo ući u onu Europsku unije kakva je bila kada smo započeli put prema njoj, već će to biti bitno drugačija politička zajednica. U takvoj političkoj zajednici federalnog ustroja Hrvatska će ući kao ravnopravan sudionik samo ako se bude dobro pripremila i ako, istovremeno, primijeni svoje loše iskustvo koje je doživjela u jugoslavenskoj federaciji.

Razumljivo je da će hrvatski građani biti vrlo skeptični prema takvom razvoju, polazeći od svog negativnog povijesnog iskustva. Zato je potrebno da se Hrvatska jako dobro pripremi za ovu raspravu koja će se voditi u Europskoj uniji o njenom prerastanju u federaciju.

Bitan cilj ovakve nove federacije mora biti poštivanje nacionalnih identiteta država-članica, odlučivanje na osnovu istinskog multilateralizma, široka i demokratska javna rasprava u svim njezinim sastavnicama o svim pitanjima ustroja takve 'nove federacije' o kojoj govori Barroso. Takva federacija mora se zasnivati, u prvom redu, na većoj solidarnosti i međusobnoj pomoći među svim njezinim sastavnicama. U drugom redu, u takvoj federaciji nacionalnih država građani moraju doista participirati u odlučivanju, a ne ostati izvan političkih foruma koji odlučuju bez izravnog demokratskog legitimiteta i daleko od očiju javnosti.

Nepovjerenje prema takvoj mogućoj Europskoj uniji valja prevladati korjenitom demokratizacijom svih postupaka odlučivanja, pa tako i izbora samog predsjednika Europske komisije. Barroso, koji priželjkuje i treći mandat, ne bi smio biti više izabran u dogovoru vlada država-članica, već na istinskim izborima ili u Europskom parlamentu ili na općim europskim izborima. Takva vizija federalne Europske unije morala bi bitno promijeniti i postupak donošenja europskih zakona: dosada monopol zakonodavne inicijative ima Europska komisija, a istinska demokratska Europska unija morala bi predvidjeti i zakonodavnu inicijativu Europskog parlamenta, europskih stranaka i samih građana.

Otuđeni, neinformirani, pasivni i skeptični euro-građani

A kako će europski građani, državljani država-članica prihvatiti takav plan, ako još uvijek gaje suzdržanost prema briselskoj birokraciji i prema vlastitim vladama koje sudjeluju u odlučivanju u Europskoj uniji? To je ključno pitanje koje pokazuje da projekt federalne unije nije nimalo lak ni jednostavan zadatak.

Ako uzmemo u obzir demokratski deficit Europske unije i informacijsko-edukativni deficit u državama-članicama, onda vidimo da će biti vrlo teško ostvariti konsenzus o tome, ili bar kvalificiranu većinu, bez koje nema demokratske legitimacije bilo kojeg političkog tijela.

Na tom projektu morat će se još mnogo raditi da bi on dopro do svijesti i volje građana, a poglavito građana onih država-članica koje su se mukotrpno i s velikim žrtvama dokopale svog nacionalnog suvereniteta i slobode na razvalinama komunističkih kvazifederacija.

Brojne su dvojbe na tom putu: od toga da su dosada izbori za Europski parlament bili samo drugorazredni izbori, na kojima su kandidati bili uglavnom oni koji nisu uspjeli ući u nacionalne parlamente, do toga da građani moraju doista sudjelovati u političkom životu Unije, inače će i dalje biti otuđeni, neinformirani ili poluinformirani, pasivni ili skeptični.

Hrvatski građani ne znaju što je prava javna rasprava

Nije dovoljno iskoristiti osjećaj straha i nesigurnosti koji je izazvala ova ekonomska kriza da bi se Europska unija pokrenula prema federalnom obliku organizacije. Dokle god građani ne osjete da Europska unija nije samo klub bogatih i moćnih gdje oni odlučuju gotovo o svemu, već da je njezin glavni cilj blagostanje i solidarnost svih sa svima, oni neće dati svoj pristanak za tako ambiciozan pothvat

Moglo bi se dogoditi da takav plan ne prođe na referendumima u državama-članicama ako ne bude temeljito razrađen i obrazložen.

Ako je federalna Europska unija doista mogući izlaz iz ove gospodarske i političke krize, onda ona mora biti prihvaćena tek nakon temeljite javne rasprave. Uostalom, i sama je Europska unija razvila i novi sustav 'konzultacija sa zainteresiranom javnosti', koji predviđa široke javne rasprave o svim vitalnim odlukama koje se donose i u Europskoj uniji, ali u nacionalnim zakonodavstvima.

Iako je Hrvatska još 2008. prihvatila takav kodeks o savjetovanju s građanima, on dosada još nije nikad primijenjen pa građani još uvijek nisu iskusili što je to javna rasprava, i to ne simulirana, već prava javna rasprava u kojoj se argumenti sučeljavaju i pobjeđuje onaj bolji.

Oaza mira i sigurnosti za Hrvatsku

Federalna Europska unija, kao federacija nacionalnih država, ali i građana, mora biti izgrađena na idejama složene demokracije, u kojoj pored predstavničke postoji i deliberativna, participativna i direktna demokracija.

Opravdane su kritike da je dosada Europska unija bila više projekt političkih elita, a manje samih građana. Kako uključiti građane u rasprave o takvoj evoluciji Europske unije, osnovno je pitanje, jer bez podrške građana neće ni biti tog 'federalnog skoka'.

Za Hrvatsku, to znači da treba ući u Europsku uniju, 1. srpnja 2013, s jasnim vizijama što želimo od te Europske unije, kakvu solidarnost i blagostanje očekujemo od nje i što smo mi spremni pridonijeti da se prevlada kriza koja nije samo naša ili njihova, već je globalna kriza cijelog svijeta, u kojemu Europska unija ipak predstavlja jednu oazu mira i sigurnosti u odnosu na preostali dio svijeta.