'Kriza je pokazala da su banke transnacionalne, a da su pravila njihova nadzora ostala nacionalna. Stoga se moramo okrenuti prema odlukama o zajedničkom nadzoru', izjavio je jučer pred zastupnicima Europskog parlamenta u svom redovitom godišnjem obraćanju predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso
Pojednostavljeno rečeno, EK predlaže da se formira centralno tijelo koje bi nadziralo rad svih banaka isprva u eurozoni, a kasnije i u cijeloj EU. O takvoj se odluci spekulira već dulje vrijeme, a njezine je nacrte pred Odborom za financije Europskog parlamenta prošlog tjedna iznio povjerenik za financije Olli Rehn.
Riječ je o još jednom koraku koji bi, nakon odluke Europske središnje banke (ECB) o kupovini obveznica zaduženih država, trebao dodatno stabilizirati prije svega prostor eurozone, a zatim i cijelu EU. 'Jedinstveni sustav nadzora koji danas predlažemo stvorit će ojačanu arhitekturu u kojoj će središnju ulogu imati ECB koja će nadgledati sve banke u eurozoni', istaknuo je Barroso.
Ovu odluku, jasno, moraju prihvatiti sve zemlje EU, među kojima ne postoji jedinstven stav oko tog pitanja prije svega jer se smatra da bi uvođenje takvog mehanizma značilo odricanje od dijela suvereniteta. No sadašnja kriza eura pokazala je da je dodatna fiskalna integracija jedan od ključnih koraka kako bi se u budućnosti izbjegli slični scenariji i osigurala stabilnost Europske monetarne unije koja sada broji 17 članica.
Nova, bankarska unija, formirala bi se u tri koraka koji bi išli više manje usporedno: ECB bi prvo dobio pravo nadgledanja svih banaka unutar eurozone i onih izvan nje koje na to pristanu, a zatim bi se formirao fond za zatvaranje banaka u problemima, kao i model zaštite depozita građana u takvim bankama.
Takva bi, pak, unija imala mogućnost upućivati izravnu pomoć bankama iz Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM). ECB bi također stekao pravo kontrole nad likvidnošću banaka te zahtijevao od njih da imaju dostatne rezerve kako bi lakše podnijele moguće gubitke (da je takva odluka bila na snazi ranije, slovenske banke vjerojatno ne bi došle u ovako teško stanje jer bi se onemogućilo da vlada, većinski vlasnik, inzistira na davanju dvojbenih kredita).
Ne treba opet naglašavati da bi provedba ovog mehanizma predstavljala značajan osigurač koji bi sprječavao izbijanje kriza poput sadašnje i dodatno ojačala kredibilitet banaka, pojedinih država, ali i cijele eurozone na financijskim tržištima i omogućila još jeftinije zaduživanje.
Sasvim je jasno da bi odobravanje takvog poteza značilo dodatno jačanje integracije unutar eurozone i ostalih zemalja članica EU koje bi ga prihvatile. Također, može se očekivati oštro protivljenje Velike Britanije koja se protivi bilo kakvom bruxelleskom (ili frankfurtskom, kad je riječ o ECB) nadzoru nad poslovanjem londonskog Cityja.
No, Velika Britanija i Češka su jedine dvije članice koje su odbile prihvatiti zlatno fiskalno pravilo (pa se sada u britanskim medijima sve više piše o tome kako London ima sve manje mogućnosti da utječe na odluke EK-a - sadašnji vladajući konzervativci su izašli iz Europske pučke stranke što im je u Europskom parlamentu oslabilo mogućnost promicanja svojih interesa).
Osim Velike Britanije određena razina protivljenja mogla bi se očekivati i od Njemačke koja nije pretjerano sklona davanju tako velikih ovlasti ECB-u.
Na jačanje moći središnje europske financijske institucije ukazuju i drugi ističući kako je riječ o instituciji koja nije demokratski birana (no, takva je zapravo i Komisija, pa to nikoga do sada nije pretjerano smetalo).
