Saudijska podrška sirijskoj oporbi motivirana je desetljećima dugom željom da se slomi savez između Sirije i Islamske Republike Iran i da se tako izbori za prevlast u Perzijskom zaljevu i na širem Bliskom istoku.

Saudijska reakcija na arapsko proljeće bila je dvojaka: prvo je trebalo onemogućiti da se nemiri iz susjednih zemalja preliju na saudijski teritorij, a potom osigurati da Iran ne izvuče nikakvu korist od novonastalih promjena u regiji. U tom kontekstu, izbijanje sirijskog ustanka na proljeće 2011. došlo je kao zlatna priliku za Saudijce. Dok Saudijska Arabija nema vojnih kapaciteta za izravnu intervenciju, odlučila je iskoristiti svoje naftno bogatstvo i pomoći sirijskoj oporbi.

Naravno, cijela ova priča ne može se odvijati bez uloge SAD-a, direktno ili indirektno. Naime, studija koja je napravljena za potrebe američkog Kongresa je pokazala kako se američka prodaja oružja utrostručila 2011. godine. SAD je tako lani zaradio 66,3 milijarde dolara, što je više od tri četvrtine globalnog tržišta oružjem. Najveći kupci bili su, dakako, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman.

Saudijska Arabija i Katar glavni su dobavljači oružja i novca takozvanoj 'slobodnoj sirijskoj vojsci'. No da bismo razumjeli kompleksnu mrežu odnosa na Bliskom istoku, potrebno je zaviriti malo u prošlost.

Saudijska Arabija bila je blizak saveznik Assadovom režimu posebno tijekom prvog i drugog Zaljevskog rata 1990. Sirija je od saudijske kraljevske obitelji dobivala financijsku i gospodarsku pomoć koja je u ovoj zemlji prepoznala logičnog partnera protiv Baath stranke u Iraku tijekom Sadamove vladavine.

Međutim, nakon ubojstva bivšeg libanonskog predsjednika i saudijskog čovjeka Rafiqa al Haririja u veljači 2005. i rata između Izraela i Hezbollaha, medeni mjesec Sirije i Saudijske Arabije naglo je završio, a odnosi su postali zategnuti. Sirija je ušla u vezu s Hezbollahom i Iranom, zbog čega je izgubila povjerenje Saudijske Arabije kao važnog regionalnog partnera. Postala je glavni kanal za protok oružja iz Irana do šijitske političke stranke u Libanonu. Pad ili znatno slabljenje proiranskog režima u Damasku ograničio bi Hezbollahu pristup oružja i uvelike ojačao saudijske saveznike u Libanonu.

Ne zaboravimo i Palestinu. Sirija tradicionalno podržava radikalne palestinske skupine poput Hamasa, koji odbacuju dijalog s Izraelom i održavaju bliske odnose s Iranom, dok Saudijska Arabija podupire rivala Fatah i palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa, koji zagovara mirovne pregovore. Odvajanje Hamasa od svojih sponzora u Siriji i Iranu bio bi još jedan vjetar u leđa saudijskoj vanjskoj politici.

Zna se da Saudijska Arabija predvodi skupinu država u kojima su suniti većina i da kao takva ne gaji pozitivne emocije prema šijitskom bastionu Iranu. A upravo Sirija je predstavljala stražnji ulaz iranskim mulama kojima je tako pomogla da obavljaju svoje poslove i zaobilaze ekonomske sankcije koje im je nametnuo SAD. Zaljevske zemlje pokrenule su politički i gospodarski rat protiv Sirije kako bi prisilile vlast da se odreknu svojih bliskih odnosa s Iranom. Saudijska Arabija želi izolirati i oslabjeti Iran, a taj cilj ne može postići ako ne dođe do promjene režima u Siriji i uspostave sunitske vlasti koja će biti bliska Kraljevstvu.

Inače, Iran i Sirija su razvili bliske odnose nakon Zaljevskog rata, kada je Sirija dala podršku Iranu u ratu protiv Sadama Huseina. Štoviše, šijitski Iran je blizak alavitskoj manjini koja prakticira jedan oblik šijitizma. Iran, crna ovca Bliskog istoka, u Siriji je vidio bliskog saveznika u neprijateljskom susjedstvu u kojem dominaciju imaju suniti još od smrti proroka Muhameda 632. godine.

Saudijska Arabija, koja sebe vidi kao branitelja sunitskog svijeta, u konfrontaciji je s Iranom od iranske revolucije 1979. godine. Ajatolah Homeini smatrao je Saudijsku Arabiju neprijateljem islama, dok Saudijci smatraju iranski šijitizam heretičkom sektom, a borba protiv heretika za vehabije je islamska dužnost.