Svijet 'ŽIDOV NIJE MOJ NEPRIJATELJ'

Je li islam antisemitski ili je to postao pod utjecajem Zapada?

Jesu li antisemitski stavovi, koji se danas tako olako pripisuju islamskoj kulturi, tek rezultat modernog zapadnjačkog utjecaja? Koliko je opravdanja za takve stavove uopće moguće pronaći u drevnoj kulturi islama? Pitanje je postavio Tarek Fatah u knjizi 'Židov nije moj neprijatelj' koja je inicirala čitav niz reakcija

Kompleksni odnos islama i judaizma naišao je u 2010. godini na zanimljivu interpretaciju u veoma spominjanoj knjizi 'Židov nije moj neprijatelj' (The Jew is not My Enemy) autora Tareka Fataha. Fatah, kao naturalizirani Kanađanin iz Pakistana, aktivist i pisac, u svojoj je knjizi, mahom na temelju napisa iz Kurana, nastojao posve razdijeliti pojmove islama i antisemitizma, čiji se spoj, posebice iz vizure zapadnog svijeta, opetovano i intenzivno varira posljednjih šezdesetak godina.

Suočen s tim upornim citiranjem, ponegdje eksplicitnim, a ponegdje tek samorazumljivim, netrpeljivosti između arapskog i židovskog svijeta, posebice u okviru izraelsko-palestinskog sukoba, autor je smatrao potrebnim prije svega raščistiti s predrasudama unutar vlastite kulture i religije.

U brojnim studijama posvećenim tom fenomenu, a i u širokoj diskusiji koju je potaknula knjiga, primjerice u francuskom magazinu Books, istaknulo se nanovo kako radikalni stavovi koji se danas pripisuju islamu spram Židova ne potječu iz kakve drevne, srednjovjekovne tradicije, već se radi o relativno recentnoj, dvadesetostoljetnoj pojavi.

Zapravo, po većini mišljenja, moderni islamski antisemitizam mahom se vezuje na zapadnjački antisemitizam koji se upravo u arapskom svijetu, s kojim u početku i nije imao jake dodirne veze, značajno razvio.

Jedan od argumenata kojim se nastoji pokazati kako je vezivanje islama i antisemitizma moderna, proračunata i tendenciozna pojava su citati kršćanskih teologa i filozofa koji su još od srednjeg vijeka islam držali tek verzijom judaizma, smatrajući obje religije neprijateljskima.

U romantizmu 19. stoljeća ta se percepcija donekle mijenja kada je niz umjetnika i mislilaca upravo prema istoku gledao kao prema izvorištu drvene, orijentalne mudrosti. Zapravo, drži se da je moderni antisemitizam nastao kao antonim već raširenom i ranijem pojmu filosemitizma, a do potpunog razdvajanja judaističke i islamske kulture iz zapadne perspektive dolazi tek sa stvaranjem države Izrael, 1948. godine.

Sam Tarek Fatah u svojoj knjizi bavio se ponajviše tekstovima Kurana koje interpretira izvorno, ne uzimajući u obzir apokrifne, postkuranske spise u kojima se redovito spominje neprijateljstvo spram Židova. Jedan recentni primjer s egipatske televizije, kada se prilikom propovijedi izgovorilo 'Alahu, uništi i istrijebi Židove', prema autoru je znak krajnje radikalizacije jednog modernog diskursa koji nema nikakvog temelja u svetoj knjizi, Kuranu.

No Fatahova namjera da pošto-poto amnestira Kuran od ikakvih netrpeljivosti spram Židova naišla je ipak na nekoliko ispravaka. Tako se, uz niz blagonaklonih citata u Kurana, ipak pronašlo i manje tolerantnih, no takvima, podsjetilo se, obiluju i druge svete knjige. U Starom zavjetu govori se primjerice o uništenju nekih plemena koja se nalaze na putu Židovima.

Zaključak ide u smjeru da je danas zapravo izlišno pitanje koja je pojava zlokobnija, islamski antisemitizam ili židovska islamofobija. Uostalom, sa sverastućim stupnjem islamofobije u zapadnom svijetu, perspektiva koju je iscrtao Tarek Fatah, dakle kritički pogled spram vlastitog kulturološkog okruženja, čini se najtrezvenijom lekcijom.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još