Na prvi pogled, sve je u redu. Javna dionička društva izmišljena su sredinom 19. stoljeća kako bi divove industrijske ere opskrbile kapitalom. Uvrštenje Facebooka na burzu, uz bok Microsoftu i Googleu, sugerira da javna ponuda dionica danas ima jednako čudotvoran učinak u eri interneta; ostali izumi iz 19. stoljeća danas uglavnom više ne stoje tako dobro.

Broj zapadnjačkih javnih kompanija – tvrtki čije su dionice ponuđene na burzi – dramatično je pao u posljednjem desetljeću: za 38 posto u Americi od 1997. i za 48 posto u Velikoj Britaniji. Od 1980. do 2000., na američku burzu godišnje je prosječno izlazilo 311 tvrtki; od 2000. do 2011. broj se sveo na 99. Najpogođenije su manje kompanije, s trgovinom koja prije uvrštenja nije prelazila 50 milijuna dolara: od 1980. do 2000. na burzu ih je godišnje izlazilo prosječno 165, a od 2001. do 2009. broj je pao na 30. Facebook i još nekoliko tvrtki koje dolaze na red tom tržištu privremeno će udahnuti novi život, ali to neće znatno utjecati na dugoročni pad, piše Economist.

Zuckerberg se zapravo pridružio klubu u nevolji. Od kolapsa Enrona 2001., teret zakonodavne regulacije javnih kompanija postao je još teži. Korporativni čelnici ističu da je zbog kombinacije sitničavih regulatora i zahtjevnih menadžera nemoguće fokusirati se na dugoročan rast. Bijesni su i dioničari. Njihov interes rijetko je usklađen s interesom menadžera, koji često troše enormne svote na raskošna šepurenja i izgradnju poslovnog imperija. Dioničari su previše disperzirani da bi mogli nadzirati one koje donose odluke na licu mjesta, a pokušaji da se problem riješi davanjem dionica menadžerima uglavnom su propali.

Kompanije su poput zrakoplova; elite putuju privatnim jetovima

Istovremeno, bujaju alternativne vrste korporacija. Nekoć je izlazak na burzu bio san svakog direktora; sada je savršeno u redu očuvati 'privatnost', kao što to rade Burger Kings, Boots i nebrojeno mnogo drugih poznatih imena. Ni državna poduzeća nisu više komunističke olupine; među njima su sada i najveća svjetska kompanija mobilne telefonije (China Mobile), najuspješnija tvrtka za upravljanje lukama (Dubai World), najbrže rastuća aviokompanija (Emirates) i 13 najvećih naftnih kompanija.

Nema sumnje da su u tome značajnu ulogu odigrala troma tržišta dionica. No alternativni oblici korporacija ukazuju i na strukturalne slabosti koje su ih nekada onemogućavale u rastu. Pristup kapitalu? Privatna dionička društva, potpomognuta poreznim olakšicama i magovi rizičnog kapitala imaju gotovinu na raspolaganju, a postoje i privatne burze poput Second Marketa (gdje su od 2008. ruke promijenile dionice teške oko milijardu dolara). Ograničena odgovornost? Partneri više ne moraju biti u potpunosti zakonski odgovorni, a tvrtke mogu imati partnera koliko god žele. Profesionalni menadžeri? Obiteljske tvrtke zapošljavaju ih s Harvarda, a ni mjesta u državnim korporacijama nisu više samo sinekture za one s debelim vezama.

Popularizirajte kapitalizam!

Što to, međutim, znači? Povećanje broje korporacijskih oblika dobra je stvar; raznoliki ekosustav življi je i otporniji. No postoje razlozi za zabrinutost zbog urušavanja organizacije koja je širila napredak posljednjih 150 godina, konstatira Economist.

Prvo, javna dionička društva bila su ključna za inovacije i zapošljavanje. Jedan od razloga zbog kojeg poduzetnici tako marljivo rade i zbog čega ima tako puno uloga u sklopu rizičnog kapitala, njihove su nade da će se domoći bogatstva izlaskom na burzu. Inicijalno uvrštenje mladim tvrtkama donosi novac kojim mogu zaposliti nove kadrove i prodrmati uhljebljena tržišta. Alternativa se svodi na prodaju uhodanim kompanijama, no zamislite da se su Apple i Google kao mladunčad prodala IBM-u.

Drugo, javna dionička društva propuštaju danje svjetlo. Moraju objavljivati kvartalna izvješća, održavati skupštine dioničara, nositi se s analitičarima i općenito biti otvorene u poslovanju. Nasuprot njima, privatna društva i obiteljske tvrtke posluju u magli tajnovitosti.

Treće, javna društva daju običnim ljudima šansu da investiraju direktno u 'najvažnije strojeve za proizvodnju bogatstva u kapitalizmu'. U 20. stoljeću dioničarstvo se proširilo: privatizirane su državne tvrtke, a razvili su se i uzajamni fondovi. No takav 'narodni' kapitalizam danas je na izmaku. Manje tvrtaka koje iskoračuju na burzu znači i manje prilika za obične građane da ulože novac u neki budući Google; sve više privatnih dioničkih društava i uzlet privatnih burzi označavaju povratak moći klubu privilegiranih ulagača.

Sve navedeno argument je za promjenu u razmišljanju, osobito među političarima koji su obasuli zapadne javne kompanije nebrojenim zakonskim odredbama, vedro pretpostavljajući da poduzetnici nemaju izbora nego dugoročno izaći na burzu. Umjesto toga, mnoge tvrtke odlučuju se na 'privatnost', što znači da se njihovo poslovanje odvija u mraku, s bogatim insajderima koji preuzimaju sve veće uloge.

Javna dionička društva u 19. stoljeću gradila su željeznice. Opskrbile su svijet automobilima, TV prijemnicima i računalima. Unijele su transparentnost u poslovni život i omogućile nove prilike malim ulagačima. Zakonodavci su u pravu kada ih reguliraju strožim odredbama nego druge korporacijske oblike, jer javne kompanije prodaju dionice nevještima. No te odredbe ne bi smjele biti toliko stroge da se poduzetnici počinju užasavati izlaska na burzu. Javna kompanija (poduzeća) dugo je bila lokomotiva kapitalizma. Vlade ih ne bi trebale uklanjati s tračnica.