Da je tijekom predsjedničke kampanje u Francuskoj debata dosad mahom ili zaobilazila ili posve ignorirala pitanja vezana uz Europsku uniju, zapravo skoro sva pitanja vezana uz vanjsku politiku Francuske, malo je koga moglo začuditi. Predsjednički izbori u Francuskoj, daleko najvažniji u državi te oni koji privlače najveći broj glasača (oko 80 posto u prvom krugu), vodili su se, očekivano, najviše oko domaćih ekonomskih pitanja, dok se s desnog dijela političkog spektra u raspravu pak stalno uvodilo temu imigracije, legalne i ilegalne te predlagalo raznorazne moduse za zauzdavanje iste
No nakon objave rezultata prvog kruga, prvo se europska javnost počela intenzivnije zanimati za budući smjer francuske vanjske politike, a tema je napokon i na domaćem terenu počela dobivati na važnosti. Iako socijalist Francois Hollande, kojem mnogi predviđaju pobjedu, kako zbog tijesne pobjede u prvom krugu, tako i zbog Sarkozyjevog 'opasnog' flertovanja s glasačima krajnje desnice što se zasad pokazuje kao posve neizvjesna taktika, ne nudi nikakav oštri zaokret u strateškom postavljanju Francuske u međunarodnim okvirima, nekoliko bitnih razlika već se sada da naslutiti.
Prvo su se na temu mjera ekonomskog rasta EU-a, koje je Hollande spomenuo kao nužnost nove europske strategije, pozitivno oglasili Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke i talijanski premijer Mario Monti, a potom je uslijedilo i nekoliko otvorenih podrški kandidatu socijalista.
No potreba o novom pregovaranju fiskalnog pakta i zadatih mjera štednje ne dolazi samo od Hollandea, već njezine uzroke valja prije svega tražiti u ne pretjerano uspješnoj politici čiji su kolovođe Angela Merkel i Nicolas Sarkozy
Uostalom, unutar EU-a, u kojem, među 27 zemalja, tek osam vlada ima socijaliste u svojim redovima, bilo bi nerealno očekivati veliki val solidarnosti sa socijaldemokratskom opcijom. Osim što bi oslabio dosadašnju rigoroznu europsku politiku štednje i usmjerio je prema otvaranju novih radnih mjesta, Hollandeov dolazak, prema njegovim riječima, u Elizejsku palaču mogao bi se eventualno odraziti i na sam način donošenja odluka unutar Unije.
Naime, niz se puta već izjasnio da će se zalagati za ravnopravnije sudjelovanje svih članica u donošenju bitnih odluka, za razliku od poznatog Sarkozyjevog dualnog sustava s njemačkom kancelarkom.
Francuski tjednik Nouvel Observateur ispitao je predsjedničke kandidate oko njihovih vizija međunarodne politike. Tako se na temu moguće intervencije u Siriji Sarkozy zalaže za oštrije mjere ekonomskih sankcija, dok Hollande poziva međunarodnu zajednicu, posebice Rusiju i Kinu, da 'bude na visini zadatka' te podsjeća da koalicija Prijatelji Sirije ne smije potpirivati vojne sukobe, već mora prije svega voditi računa o samom stanovništvu.
Povlačenje francuskih trupa iz Afganistana bi se odvijalo mnogo brže prema Hollandeu, a u politici prema Iranu oba kandidata su izjavili kako diplomatska rješenja nisu iscrpljena. Sarkozy se jasno stavio na stranu Izraela u slučaju iranskog napada, dok je Hollande spominjao pojačane sankcije kako bi se spriječilo Iran u izradi nuklearnog oružja.
Ulazak Turske u EU bio bi, prema Sarkozyju, 'čista pogreška', dok socijalistički kandidat ipak vidi neke šanse u nastavljanju pregovora, uz jasne uvjete da se riješi ciparsko pitanje te da turske vlasti jasno priznaju genocid nad Armencima.
