Madridski dnevnik El País, možda detaljnije od ostalih, iznosi stajališta svojih komentatora i analitičara koji podsjećaju da status zemlje kandidatkinje ne znači i početak pregovora. Naprimjer, Makedonija je kandidat za članstvo još od 2005, ali od tada se ništa više nije dogodilo.

Za Srbiju se kaže da država i njena vodeća politika nije ona od prije deset godina (pa ni ona u doba pseudodemokrata i nacionaliste Vojislava Koštunice) jer je dio ultranacionalističke javnosti evoluirao do stanovitih proeuropskih pozicija. Njeni najgori problemi su zajednički ostalim zemljama u regiji (i ne baš tako daleki od onih u Španjolskoj): loša ekonomija, nezaposlenost, korupcija, nacionalizam...

Puno je toga pred Srbijom: izmjeniti pravosudni sistem i oružane snage te, što je najvažnije, normalizirati odnose s Kosovom. Najme, polako se ili sve više shvaća da Srbija i Kosovo neće nikada više biti u istoj državi, ali, kako izjavljuje predsjednik Boris Tadić, nisu spremni priznati tu zemlju ili pomiriti se njenom nezavisnošću. Dapače, dio beogradske političke elite i dalje hrani iluziju o aneksiranju sjevernog djela Kosova (kao što šalje vrlo čudne signale održavajući sjednice Vlade Republike Srbije u drugoj državi: Banjoj Luci, BiH), traži poseban status za srpske manastire ili samo kupuje vrijeme.

Dnevnik ističe činjenicu da se neke zemlje (poput Španjolske) koje nisu priznale Kosovo, kriju iza Srbije i hrabre je da ne bi popustila, umjesto da joj pokažu put do boljih odnosa, što je preduvijet za ulazak u EU. 'Novi Cipar neće biti dozvoljen unutar Unije', kaže jedan komentator.

Analitičari idu od protivljenja srbijanskome članstvu (jer nije vrijeme za uvođenje 'problematičnih zemalja' u Uniju, ne prije najmanje jednoga desetljeća 'temeljitih pregovora' i propitkivanja iskrenih namjera Beograda za demokratskom evolucijom i obračunom s nacionalistima i mafijaškim grupama), preko razloga što prije Srbije članstvo svakako zaslužuje Turska, pa sve sve do pragmatičnoga stava koji pozdravlja poduzetnički duh koji se u Srbiji budi. Tu se misli na odlučnost kojom je Boris Tadić ipak locirao i isporučio Radovana Karadžića i Ratka Mladića, što je bilo ključno da se maknu posljednje prepreke za početak puta prema Bruxellesu, baš kao što je hapšenje generala Gotovine otvorilo put Hrvatske prema EU.

Španjolski dnevnik podsjeća da, kako je EU progledala kroz prste masovnom protjerivanju Srba iz pobunjene tzv. krajine nakon operacije Oluje 1995, tako može, ako želi, a očito želi, zaboraviti 'arhitekte ratova na Balkanu: Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana', čije nacionalističke baštine i dalje pogoduju stanju u kojima u zemljama nema ozbiljne katarze pa tako ni adekvatnoga suočavanja s prošlošću.