Svijet POUČAK ZA HRVATSKU

Zašto mjere štednje ne izvlače Europu iz krize?

Obračun s financijskom krizom koji ide preko škrtosti državne blagajne, katapultiranjem viška zaposlenih u administraciji i dizanjem poreza možda bi imao smisla da postoji protuteža u investicijama privatnog sektora. No Unija ima još jedan problem – privatnici nemaju para, osim možda u Njemačkoj i nekoliko sjevernih joj susjeda. Mjere štednje traju u nekim zemljama, poput Latvije i Mađarske, već tri odnosno pet godina. Nisu polučile ništa, osim što su korisnike socijalne pomoći, umirovljenike i mlade suočile s perspektivom siromaštva u režiji 21. stoljeća

Još je uvijek teško precizno utvrditi koliko je i koliko će politika državnih ušteda – način na koji je Unija odlučila probaviti krizu, umjesto inflacije i poticanja domaće potrošnje – napraviti štete na europskom kontinentu, no već je sada jasno da primarni cilj njihovog uvođenja, vraćanje kreditorskog povjerenja i mogućnost novih investicija, nije nimalo bliži nego pred koju godinu. U studiji 'Simptomi povlačenja: Ocjena mjera štednje u Europi' autori Sotiria Theodoropoulou i Andrew Watt argumentiraju da Uniju, ukoliko nastavi sa širokopojasnim programima ušteda, čeka novo doba siromaštva, i to isključivo za niži i srednji sloj. Umirovljenici, primatelji socijalne pomoći, mladi, obitelji - drugim riječima, koji su neposredno ovisni o državnim financijama - past će na oltaru nemoguće misije ekonomskog stješnjavanja i nužnosti novih investicija.

Latvija i Mađarska počele su programom ušteda još 2009. odnosno 2007. godine, većina članica eurozone 2010, a projekcija je da će trajati do 2015, s tim da se za one u težoj situaciji očekuje njihovo cikličko ponavljanje. No gdje je Latvija nakon tri godine? Pa, gdje je bila i onda. Program se neprestano revidirao i nadopunjavao, ciljevi promašivani, a sve zbog činjenice da gospodarstvo koje se smanjuje nema snagu za zacrtanu financijsku konsolidaciju, pišu autori studije. Kontraproduktivnost paketa mjera štednje danas je očita i ekonomskim analfabetima. Manje novca u javnom sektoru povlači manju potrošnju, manja potrošnja povlači slabljenje privatnog sektora koji potom i sam mora otpuštati ljude. Rastuća nezaposlenost nakraju garantira paradoksalni fenomen da što je veća kasica-prasica, to ima veću rupu na dnu.

Europske mjere štednje idu u dva smjera. Jedan se tiče smanjenja deficita, dugova i troškova državne administracije, drugi povećanja poreza. Velika većina zemalja dala je prioritet prvome, što u prijevodu znači otpuštanje na desetke tisuća ljudi ili, u najmanju ruku, rezanje plaća. Dijaloga sa sindikatima nema. Vlade su unilateralno donijele većinu odluka. Kako dalje navode Theodoropoulou-Watt, smanjenje primanja u javnom sektoru opisuje se kao fer utoliko što je radno mjesto sigurnije od onog u privatnom, argument koji je okrutno smiješan s obzirom na mase koje su izgubile posao u državnim službama.

Mjere štednje u revitalizaciji ekonomije imaju smisla, ponekad, no za to trebaju biti ispunjena najmanje tri uvjeta. Prvi je da se država može upustiti u ekspanzivnu monetarnu politiku, tj. puštanje novog novca na tržište, smanjenje poreza i povećanu potrošnju – EU ne može biti dalje od toga. Drugo, da država može kontrolirati valutu, tj. smanjiti njenu vrijednost ne bi li promovirala izvoz – države eurozone ni to ne mogu. Treće, da zemlje izvoza budu gospodarski jake, tj. da garantiraju potražnju. Kako su članice Unije, osim njih nekoliko, na koljenima, niti taj uvjet nije ispunjen.

Ambiciozni programi državnih ušteda imaju tek jedan adut u rukama, a to je nada da će, iz razloga što država štedi novac, privatni sektor zauzvrat zagrabiti u svoje štedne račune i krenuti u pojačano investiranje. To se nije i neće će dogoditi jer, prvo, Unija više ne ulijeva preveliko povjerenje investitorima iz ostatka svijeta, i drugo, jer je loša kako domaća, tako i inozemna potražnja. Privatnici ne mogu pratiti otpuštanja iz državnih službi otvaranjem novih radnih mjesta u zemljama koja prolaze krizu, dok onih nekoliko zemalja koje jašu na trgovinskom suficitu, poput Njemačke, Austrije ili Švedske, ne čine ništa ne bi li stimulirale svoje loše stojeće susjede. Umjesto da i same uvode mjere ušteda od ove godine - u daleko manjem intenzitetu, jasno - kao što će biti slučaj s Njemačkom i Austrijom, Theodoropoulou-Watt se pitaju zašto ne odgode programe koji im sada i nisu presudni te umjesto toga krenu provoditi ekspanzionističku monetarnu politiku od koje će imati koristi cijelo briselsko društvance.

Prvi na udaru državnih ušteda i dizanja poreza najranjivije su skupine društva. O socijalnoj pomoći i državnim službama ponajprije ovisi srednji i niži sloj. Bogati ionako biraju iz palete privatnih usluga, bilo da je riječ o zdravstvenim bilo o mirovinskim osiguranjima, ili, recimo, obrazovanju. Čak i ušteda na zaštiti okoliša i povećanje poreza na štetne plinove, nepopularna mjera na koju se malo koja zemlja odlučila, najprije će se prelomiti preko siromašnijih jer troše više energije i manje su investirali u zelene tehnologije. Europa se svojedobno usuglasila oko strategije poptunog uklanjanja siromaštva do 2020. godine, samo da bi se odlučila na kontradiktornu mjeru drakonskih štednji, primjećuju u studiji.

Anketa među nacionalnim ekspertima za ekonomiju unutar Unije, a koju donose autori, izbacila je katastrofalan rezultat i daje povoda za dugoročni pesimizam. Velika većina ocijenila je programe štednje izrazito negativno, bilo iz perspektive socijalnog mira, bilo iz perspektive rješavanja ekonomskih problema.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još