Svijet IZLOŽBA U TEL AVIVU

Izraelcima predstavljeni osobni predmeti egzekutora Holokausta

Izložba u Tel Avivu prvi put pokazuje osobne predmete Adolfa Eichmanna, egzekutora Holokausta, te se na uvid daju i dokumenti koji su omogućili njegovo uhićenje u Buenos Airesu i suđenje u Jeruzalemu

Čovjek u staklenoj kutiji na glasovitom suđenju u Jeruzalemu, naročito kada je 15. prosinca 1961. saslušao izricanje smrtne kazne (obješen je 31. svibnja 1962), ponajmanje kada je tvrdio da je nevin, nije nimalo ličio na arogantnog Obersturmbannfürhera (čin paravojne nacističke snage ravan činu potpukovnika) SS-a koji je tehnički provodio Holokaust. Adolf Eichmann je više ličio na skromnog državnog namještenika, a filozofkinja Hannah Arendt sažela je tu i ostale impresije o Eichmannu i suđenju u knjizi, zapravo bestselleru, 'Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla'.

Nekoliko fetiša te 'banalnosti' mogu se promatrati na jednoj izložbi otvorenoj ovoga tjedna u Tel Avivu: osobne stvari ratnog zločinca, staklena kabina u kojoj je boravio tijekom suđenja, izvještaj o uhićenju i suđenju, itd. Iako je riječ o vrlo maloj izložbi, prema količini izloženih predmeta, izložba je jako uspješna, toliko da od 20. travnja kreće u ostale države.

Sadržaj izložbe je toliko atipičan, kao i pokrovitelj: Mossad, tajna služba koja je ulovila Eichmanna i koja prvi put pokazuje dio svoje arhive i koja o svim svojim agentima, mrtvima, umirovljenima i aktivnima, govori u pseudonimima jer je poznato samo ime šefa službe.

Karl Adolf Eichmann (Solingen, 19. ožujka 1906. – Ramla, 31. svibnja 1962), njemački ratni zločinac, govorio je da je ušao u SS da bi 'napravio karijeru'. I napravio ju je. Tridesetih je godina XX. stoljeća bio na čelu radne grupe koja je s cionistima pregovarala o planu masovne deportacije njemačkih Židova u Palestinu. Plan nije izveden. Ali zato su 1942. godine Adolf Hitler i šef SS-a, Reinhard Heydrich, povjerili metodičnom Eichmannu kompleksnost teške logistike za provedbu 'konačnog riješenja židovskog pitanja', što je sinonim za potpuno uništenje Židova na teritoriju Trećeg Reicha te satelitskih državica kao što je bila Pavelićeva NDH, a koja se, uz asistenciju djelova Katoličke crkve (naročito u BiH), jako potrudila da nacistički plan bude hitro proveden, što je Heinrich Himler (Hitlerov šef svih sigurnosnih snaga u zemlji i inozemstvu) urgirao 5. svibnja 1943. posjetom Zagrebu i susretom s 'kolegom' Antom Pavelićem.

No povijest nacizma mnogima je poznatija od traga Adolfa Eichmanna, koji se nakon rata krio, a 1950. stiže u Italiju pod lažnim imenom Riccardo Klement, nakon čega je, zahvaljujući kontaktima s katoličkom hijerarhijom, uspio dobiti lažnu putovnicu Crvenog križa s kojom stiže u Buenos Aires, tzv. štakorskom rutom kojom su u Argentinu (uglavnom iz Đenove) bježali nacisti i ustaše, svakako uz pomoć Vatikana.

U Argentini je uživao pomoć neofašističkog lidera Juana Dominga Perona, ali i američke tajne službe CIA-e (koja je, manje više, znala tko stiže u navedenim brodovima u glavnu luku Buenos Aires). Najčvršća teorija govori da Amerikanci nisu željeli otkucati Eichmanna jer je ovaj znao tko sve od bivših suradnika radi u administraciji njemačkog kancelara Konrada Adenauera, čiji je utjecaj i čija je stabilnost bila od krucijalne važnosti za ulogu SAD-a u procesu obnove Njemačke i post-ratne Europe.

Eichmann je živio prilično mirno (bilježe se i neki susreti s ustašama u Buenos Airesu) dok jedan od njegovih sinova, Klaus, nije zavolio mladu curu imena Sylvia, kćer Židova koji je preživio grozote konclogora Dachau. Ona je identificirala Klementa kao Eichmanna i vijest je došla do Mossada, koji je organizirao njegovu otmicu.
Desetak izraelskih agenata ušlo je u Argentinu i montirali su operaciju. Jednoga dana, bilo je to 11. svibnja 1960, nakon posla u tvronici Mercedes Benz, dok se autobusom vraćao doma, agenti su ga zaskočili i kidnapirali. Devet dana kasnije izvukli su ga iz zemlje, drogiranog i u uniformi pilota, pretvarajući se da je član posade zrakoplova izraelske državne kompanije EL AL. S kontrolama koje postoje u zračnim lukama, ta bi operacija danas bila nemoguća.

Na izložbi se čak izlaže injekcija kojom su agenti držali Eichmanna pod sedativima, stvari koje je imao kod sebe posljednjih dana života (kutija za cigarete, ključevi, mali nožić, češalj, itd), stolica na kojoj je sjedio tijekom suđenja, staklena blindirana kabina te izvještaji agenata o tome kako su ga prepoznali (po ušima).

Od 1933. godine bio je SS-ovski dužnosnik, a od 1939. godine šef odjela IV B 4, sa zadatkom provođenja totalnog uništenja Židova u cijelo okupiranoj Europi. Jedan je od glavnih organizatora i izvršitelja genocida u kojem je oko šest milijuna muškaraca, žena i djece strijeljano, obješeno ili masovno otrovano u plinskim komorama. Oko 400.000 Židova poslano je u plinske komore po izravnoj Eichmannovoj zapovjedi.

Na suđenju u Jeruzalemu osuđen je na smrt i obješen. Kremiran je, ali mu je pepeo prosut po Sredozemlju, daleko od obala, kako ni jedna država ne bi mogla biti počivalište ovom zločincu. Prije vješanja popio je pola boce Carmela, vrste suhog izraelskog vina. Nije pojeo zadnji obrok.

Do suđenja Izrael nije baš previše vodio računa o žrtvama Holokausta i sam genocid je bio tretiran kao nešto sekundarno. Ali nakon suđenja, Holokaust je postao moralni temelj za legitimnost izraelske države. Tko god, na bilo koji način, relativizira nacističke zločine ili činove onih koji veličaju naciste i njihove pomagače, može očekivati ozbiljnu kritiku, baš kao što se dogodilo Ivi Josipoviću, među ostalim, zbog netaktičnog odgovora na prosvjed Efraima Zuroffa zbog nedavnih misa zadušnica za ustaškog ratnog zločinca Antu Pavelića, nakon čega se hrvatski predsjednik temeljito ispričao u Knessetu, izraelskom parlamentu, za zločine Hrvata nad Židovima.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još