Svijet INTERVJU S VUKOM BAČANOVIĆEM

'Milorad Dodik je deklarirani politički četnik'

Kada je riječ o percepciji Bosne i Hercegovine u hrvatskoj javnosti, već duže vrijeme smo u fazi potvrđivanja stereotipa bez dublje analize ili želje za istom, a to se često manifestira i prema izboru sugovornika na temu stanja u BiH. Manje-više se istim ljudima postavljaju ista pitanja, a oni iznose svoje – dobro poznate – stavove

Kao da u BiH, bez obzira na sve njene nevolje, nije ipak stasala jedna nova, mlada generacija intelektualaca, aktivista, umjetnika, komentatora koji, u konačnici, imaju snažnije razloge za opstanak i funkcioniranje Bosne i Hercegovine, jer i njihova budućnost ovisi o tome.

Jedan od njih je i mladi povjesničar i kolumnist portala Radio Sarajevo Vuk Bačanović (rođen 1982), koji bosansku realnost promišlja s izrazito lijevih, marksističkih i antinacionalističkih pozicija, dok rješenje ekonomskih problema ne vidi u neoliberalnom kapitalizmu. U bosanskohercegovačkoj javnosti, koja je nacionalno podijeljena, Bačanovićev je glas jedinstven, jer doista ne pristaje na vladajuće matrice podjele, nego želi ukazati na ono što je ljudima i narodima koji žive u BiH zajedničko.

U razgovoru za tportal Vuk Bačanović je komentirao aktualnu političku situaciju od BiH, objasnio zašto SDP i ljevica nemaju previše veze, zbog čega se ničemu dobrom ne treba nadati od Milorada Dodika. Ipak, kako je ovih dana najaktualnije političko pitanje u BiH konačno formiranje Vijeća ministara, razgovor smo započeli time.

Formirano je Vijeće ministara. Istovremeno, najnovija vijest je da neće biti plaća te da BiH nema budžet. Može li Vijeće ministara sastavljeno na način koji se sastavlja i s ljudima koji u njemu sjede uopće funkcionirati? I je li političkim elitama u interesu da ono funkcionira?

Vijeće ministara BiH je bilo, i ostat će, politički cirkus. Nije tu stvar u ljudima, već u sistemu koji je osmišljen da ne funkcionira, a svakoj od političkih oligarhija je u interesu da ono (ne) funkcionira na način na koji im to nefunkcioniranje koristi. Radi se o ustanovi bez previše ingerencija i odgovornosti, koja je kao stvorena za bezočno trošenje budžetskih sredstava u zamjenu za generiranje raznolikih političko-estradnih događaja, koji se svode na skandalozne izjave i skandalozne reakcije na njih. U pogledu bosanskohercegovačkih institucija, tu više zaista nema mjesta za natezanja. Potrebna je radikalna promjena, a nju svakako neće ostvariti političari-trgovci. Oni i kad govore da će raditi drugačije, dobro znaju da nemaju snage ni poduzetnosti ni hrabrosti za političku progresivnost, već također revno igraju igricu 'da vidimo tko će mrdnuti dupe onamo, da ga ja uvalim tamo'. Iza svega stoje vrlo škrti materijalni interesi, naravno.

Napisali ste prilično oštar komentar o sarajevskim reakcijama na sučeljavanje Dodik - Jovanović. Kako vam se činilo ono što je Jovanović govorio, s obzirom da ste u tekstu detaljno podsjetili na to uz kakvu se politiku prema BiH on prije vezivao?

Problem Bosne i Hercegovine je politička adolescencija i to se možda najbolje manifestiralo u slučaju spomenutog TV-okršaja. Kriterij prema kojem je netko omiljen čaršiji je i dalje 'jes mu rek’o' - nešto što je i sam Dodik jako dobro znao da će mu biti rečeno. Dodik nije glup, svjestan je da je prevrtljivac i lažljivac, te mu ovakve debate zapravo dobro dođu kako bi se još jednom obratio publici kojoj njegova medijska mašinerija sistematski ispire mozak. U pogledu Jovanovića, mora biti jasno da se u politici, a pogotovo u političko-estradnom svijetu ništa ne govori samo tako.

Ako i zanemarimo njegovu nacionalističku prošlost i sudjelovanje u nacionalističkim kampanjama Zorana Đinđića, onda se svakako ne može zaobići njegova povezanost s mafijaškim tajkunima, koji dobre odnose - ne treba pretjerano objašnjavati što to znači - održavaju kako sa LDP-om, tako i sa SNS-om. Ako zaobiđemo političko-estradnu slatkorječivost, saznat ćemo da je Čedomir Jovanović zagovornik privatizacije cjelokupnog javnog sektora u Srbiji. Ako potom mislimo klasno, a ne nacionalno, onda ćemo shvatiti da su ljudi koji rade i žive od svoga rada u BiH i Srbiji žrtve istovjetnih 'tranzicijskih' transformacija.

Gledajući stvari iz te perspektive, ma kako to zastrašujuće zvučalo, deklamiranje parola poput 'Ne damo Republiku Srpsku!' i 'Republika Srpska je genocidna tvorevina' (ma kako ova druga tvrdnja bila točna) koristi se u iste svrhe: bogaćenja manjine i osiromašenja većine. Po čemu je Jovanović, prema tome, suštinski drugačiji od bošnjačkih tajkuna, političara ili klerika koji uzvikujući 'genocid' pljačkaju vlastiti narod? To što će njegova stranka i siva eminencija iza nje sutra pljačkati srpski? Neki će reći da mu se u Srbiji protudodikovksa retorika ne isplati, ali ako se malo prisjetimo prošlosti, sjetit ćemo se da je i Milorad Dodik dospio na vlast kao alternativa SDS-ovskom nacionalizmu. Napokon, jedan od pisaca ekonomskog programa LDP-a i urednik libertarijanskog internet magazina Katalaksija je Dražu Mihailovića nazvao 'komandantom legalnih oružanih snaga', a zločinca Augusta Pinocheta 'herojem slobodnog čovječanstva'. Sumnjam u antišovinizam partije koja u svojim redovima ima ljude takvih uvjerenja.

A Milorad Dodik? Vjerujete li u njegov srpski nacionalizam ili je sve to samo sredstvo do cilja – vlasti i moći? Može li se Dodik u tom smislu usporediti sa Slobodanom Miloševićem?


Milorad Dodik
je deklarirani politički četnik i pri tome ono što je zaista u njegovoj glavi ne igra nikakvu ulogu. Ako netko ljudima prodaje otrov reklamirajući ga kao lijek, onda je puno manje bitno radi li to jer je psihopatski ubojica ili jednostavno zbog toga što je beskrupulozni trgovac. Napokon, svaka nacionalistička ideologija je sredstvo kojim vladajuća klasa drži mase u pokornosti, objašnjavajući da su im neprijatelji drugdje, a ne - kako je govorila Rosa Luxemburg - kod kuće. U pogledu usporedbe sa Slobodanom Miloševićem, koji se magično predstavljao i kao ljevičar i kao desničarski vožd, Dodik je ipak ovo drugo. Nitko ne jamči da sutra vladajuća oligarhija u RS-u, u skladu s nekim novim interesom, neće krenuti drugačijim putem, ali ne vidim zbog čega bi ih se trenutačno nazivalo drugačije nego političkim ravnogorcima.

Dug niz godina se smatralo da će dolazak SDP-a na vlast u BiH, ili barem Federaciji BiH, pokrenuti zemlju naprijed. Što je ostalo od takvih nada? U čemu se SDP razlikuje od nacionalnih odnosno nacionalističkih stranaka kojima je bio opozicija?


Takve nade su mogli gajiti samo politički naivci. Napokon, nada je jedino što preostaje žrtvama. Politička platforma ove partije ne donosi ništa suštinski drugačije od političkih platformi drugih partija, a to, u konačnici, znači masovne privatizacije, rezove, daljnja zaduživanja i rasprodaju obiteljskog srebra, dakle javnih firmi. To su, naprimjer, BH Telecom i Elektroprivreda, koji su, u nedostatku strategije zapošljavanja, pretrpani - kapitalističkom logikom gledano - bespotrebnim kadrom. Ako usporedimo ekonomske programe SDP-a i Dodikovog SNSD-a, uvidjet ćemo da među njima nema pretjeranih razlika. S druge strane, ne možemo reći da je SDP u tolikoj mjeri degenerirao u nacionalističku stranku kao što je to SNSD.

Nažalost, SDP nema politiku koja bi se na pravi način suprotstavila politikama nacionalističkih stranaka. Na stranu što je u koaliciji s crnokošuljašima iz HSP-a, s desničarskim SDA-om i privatnom strankom tajkuna Lijanovića, SDP-ov patriotizam i nacionalni univerzalizam - koji se, uglavnom, poklapa s bošnjačkim nacionalnim narativima - ne suzbija hrvatski i srpski nacionalizam nego ih hrani, baš kao što i oni hrane njega. To je historijski promašaj i šteta, pogotovo kada imamo na umu velik broj ljudi u SDP-u koji su toga svjesni i protive se katastrofalnoj desničarskoj politici stranačkog rukovodstva. Treba otvoreno reći da SDP, s takvim neoliberalnim rukovodstvom, nije ljevica i da je njegova politika usmjerena protiv interesa cjelokupne radničke klase u BiH.

Kako vi analizirate početak rata u BiH? Riječ je o nečemu što se dogodilo prije dvadeset godina, i kao da o tome u tamošnjoj javnosti postoje samo mitovi, uvjetovani time živiš li u Sarajevu, zapadnom Mostaru ili Banjaluci, dok činjenice ne postoje. Odnosno, svatko ima svoje činjenice, koliko god to paradoksalno bilo...


Činjenice su činjenice, a mitovi – mitovi, ma od koga dolazili. Ne bih se složio s tim da činjenice ne postoje. Rat u BiH se mora promatrati u kontekstu raspada Jugoslavije i tranzicijskih procesa u ovom dijelu jugoistočne Europe. Jugoslavija se raspala zahvaljujući prvenstveno ekonomskoj konkurenciji između razvijenijih i nerazvijenijih republika u kojoj su nekadašnje staljinoidne republičke birokracije, bilo kao 'socijalisti', bilo etnonacionalisti, koristile sva moguća sredstva kako bi ugrabile što veći dio kolača, uspostavljajući model društva koji su smatrale najfunkcionalnijim: jednonacionalni. Najveća žrtva tih retrogradnih procesa, odnosno povratka u teror 'tradicije' nad individualnom ljudskom i radničkom slobodom, bila je, nesumnjivo, Bosna i Hercegovina.

Bosne i Hercegovina se čini kao društvo koje se polako, ali sustavno urušava. Često pišete i o tome, dakle ne samo o politici, nego o stanju društva. Kako se postavljate prema tome, osjećate li se poraženo ili vam je sve što vidite i doživljavate motiv za borbu?


Osjećao bih se poraženim da sam idealist! Budući da sam materijalist i marksist, jasno mi je zbog čega je stanje društva onakvo kakvo jest. Društveno biće determinira svijest. Sve je praksa, a narod Bosne i Hercegovine je tu praksu stjecao i stječe na jednoj od najgorih historijskih vjetrometina. Nesumnjivo je da će BiH imati udjela u progresivnim političkim kretanjima širom svijeta. Ako je radikalizacija lijeve političke misli u povojima širom svijeta, zbog čega očekivati masovnu podršku u zločinački razdijeljenoj i razdrobljenoj zemlji?

U BiH se očajno i teško živi, nezaposlenost je astronomska, ekonomija je većinom uništena. Zar je moguće da nacionalne podjele i dalje figuriraju kao nepremostiv zid između bošnjačke, hrvatske i srpske sirotinje, koja nije u stanju vidjeti da je u ime Nacije opljačkana? Koliko dugo se može jahati na nacionalšovinističkom valu?


Podjele su posljedica ratnih trauma, nacionalističkog, odnosno patriotskog monopola nad medijima, a pogotovo nepostojanjem istinske lijeve političke opcije u BiH. Ipak, ne bih rekao da se radi o nepremostivom zidu. Nedavno su penzionirani ratni veterani Federacije BiH ustupili dio svojih dohodaka obespravljenim kolegama iz Republike Srpske. To su ljudi koji su do jučer pucali jedni na druge, a sada shvaćaju da su istom položaju. Do slične solidarnosti je došlo i među željezničarima FBiH i RS-a. Nemam nikakve sumnje da će se ovakva suradnja širiti i da bi morala dobiti koordinaciju u vidu nove ljevičarske radničke organizacije u BiH.

Što je s Hrvatima u cijeloj toj priči? Jesu li oni, brojčano gledajući, još uvijek konstitutivan narod ili su se sveli na nacionalnu manjinu? Kako komentirate savez Milorada Dodika i HDZ BiH
?

A što je sa Srbima i Bošnjacima? Ako izuzmemo otrcana politikantstva, nije li većina pripadnika ovih naroda 'manjina' u odlučivanju u svojoj državi, iako su većina i iako proizvode najveći dio društvenog bogatstva! Pakt buržujskih političara je uvijek pakt na štetu radničke klase, pa tako i ovo vezivanje zastava između Dodikove i Čovićeve klike.

Možete li razriješiti jedan veliki misterij: što podržavatelji Željka Komšića vide u tom čovjeku? Zbog čega je on s daleko najviše glasova izabran u Predsjedništvo BiH?

Bio bih prvi koji bih podržao izbor Hrvata za kojeg bi glasali i Srbi i Bošnjaci, odnosno Srbina i Bošnjaka za kojeg većinski glasaju Hrvati. Gledajući s pozicija ljevice, nacionalizam je reakcionaran i retrogradan. Zbog čega sutra izabrani funkcionar na čelu BiH ne bi bio Turčin ili Rom? Međutim, kada je riječ o Željku Komšiću, mi nemamo takvu situaciju. Baš kao ni politika njegove partije SDP-a, Komšićeva politika (ako o takvom nečemu, kada je on u pitanju, uopće možemo govoriti) nije ni lijeva ni antinacionalistička, već je dio patriotskog, dakle nacionalističkog narativa koji može privući većinske glasove Bošnjaka.

Komšić nije dobio izbore kao zastupnik rada protiv kapitala te ga je izglasala većina radnica i radnika u Federaciji BiH, bez obzira na narodnost, već kao propagandni proizvod koji svojoj stranci može osigurati funkciju viška. Time međunacionalni odnosi u BiH nisu popravljeni, već je nacionalističkim partijama dat materijal za daljnju antagonizaciju stanovništva na teritorijima na kojima imaju potpuni monopol nad istinom. Kao što sam već naglasio, SDP ne rješava nego hrani nacionalne antagonizme u BiH, i to će tako biti dok ne napusti svoju oportunističku politiku. Dotada on neće biti ništa novo, što se i pokazalo sada kada su na vlasti.

Kakvu odgovornost Hrvatska i Srbija, kao potpisnice Daytonskog sporazuma, imaju prema sređivanju situacije u BiH? Očekujete li neke pozitivne pomake od nove hrvatske Vlade i nove ministrice vanjskih poslova?


Ne volim više razmišljati u tim konstelacijama. Mislim da svoj odnos prema politici moramo graditi izvan očekivanja 'odgovornosti' od ovih ili onih političara. Neka radnice i radnici u Hrvatskoj, Srbiji i BiH i njihove organizacije grade takve odnose, u kojima će samo oni imati odgovornost nad svojim odnosima i svojom sudbinom.

Hoće li se BiH raspasti? I na koje sastavne dijelove bi se uopće mogla raspasti?


Trenutačno razmišljam samo o tome kako spriječiti takav sotonski scenarij, odnosno zločin nad budućim generacijama, kao što je izvršen nad našom.

Za kraj, možete li ponuditi pozitivnu, a realnu viziju budućnosti BiH? Što bi se uopće trebalo dogoditi – i kako to postići – da se BiH stabilizira, da se njeni stanovnici više međusobno ne mrze?


Tu nema rješenja iz rukava. Ono što je svakako potrebno jest revolucionarna promjena, koja neće dovesti samo do promjene političke garniture, već do korjenitih ekonomskih promjena. Radnice i radnici u BiH moraju biti dio globalne borbe za te promjene, a u BiH se moraju boriti za suverenitet u financijama, jeftino kreditiranje poduzeća i oporavljanje onih koja su uništena tranzicijskim privatizacijama, što bi riješilo nezaposlenost. Sve te reforme moraju doći kao posljedica pritiska 'odozdo' - kako bi svi narodi u BiH iz prakse naučili da do slobode i demokratskog socijalizma mogu doći samo ujedinjeni. Ili odvojeno propadati u getima kojima vladaju mračnjaci.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još