Svijet TRENUTAK ISTINE

Zbog čega se najčešće ljudi kaju prije smrti?

Za razliku od glasovite pjevačice Edit Piaf, koja je, naravno, u pjesmi ('Non, je ne regrette rien', 1960) govorila da se ne kaje ni zbog čega, većina nas završava svoj život s velikim potrebama za (po)kajanjem, a najčešće je to zbog toga što u životu nismo učinili ono što smo željeli

Australska medicinska sestra Bronnie Ware, iskusna u radu s pacijentima u terminalnom stanju, objavila je knjigu u kojoj se bavi iskrenim i poštenim priznanjima ljudi na smrtnoj postelji, a o tome što su imali namjeru činiti ili ne činiti. To su ispovijesti koje su, kako kaže, bitno promijenile njen život, a najviše ističe tugu osoba koji stižu do kraja života, dok im je na srcu, kao izuzetan teret, rečenica: 'Šteta što nisam...'

'Našla sam jako dug popis takvih ispovjednih želja, ali sam se pokušala fokusirati na pet najčešćih', kazala je Ware za BBC, istaknuvši da je najčešće slušala ovo: 'Šteta što nisam imala/imao hrabrost učiniti što sam doista želio/željela, a ne ono što su drugi od mene očekivali da učinim.'

Zatim slijedi kajanje zbog toga što su ljudi 'previše radili', malo uživali ili nedovoljno se posvećivali sebi i članovima obitelji, jer je to dovodilo do toga da izgube ravnotežu i da promaše jako važne stvari u životu.
Knjiga, naslovljena 'Pet kajanja umirućih', memoari su ove sestre koja je život posvetila radu s teško bolesnim osobama koje se spremaju umrijeti ili koje se suočavaju sa smrću. Kaže da je proživjela 'izvanredne trenutke' jer je provodila posljednjih tri do dvanaest tjedana života sa svojim pacijenima.

Tako ističe sljedeće najčešće motive kajanja:

1. Šteta što nisam činio/la ono što sam u životu zaista želio/la ili sanjao/la.
2. Žao mi je što sam toliko radio/la.
3. Volio/la bih da sam uvijek imao/la hrabrosti kazati ono što sam imao/la na umu.
4. Žalim što nisam obnovio/la kontakt ili odnos s nekim prijateljima.
5. Rado bih da sam bio/bila sretnija osoba.
Za knjigu se odlučila nakon što je jedan njen blog istoimena naslova postao hit na internetu pa je poslušala unutarnji glas, ali i savjet prijatelja koji su je hrabrili da stavi na papir sve što je čula, a što je važno za kvalitetu života.

'Ljudi postaju zreliji kada se suočavaju s krajem života', kaže autorica i smatra da je kod svih pacijenata promatrala slične emocije: iščekivanje, negaciju, strah, ljutnju, kajanje, još više negacija, a zatim i prihvaćanje sudbine.

Svaki je njen pacijent ipak pronašao vlastiti način smirenja prije trenutka smrti (a bili su to ljudi koji su znali da umiru).

Ware dodaje i da je čest motiv kajanja to što ljudi nisu imali više hrabrosti u iskazivanju vlastitih osjećaja, svejedno jesu li oni bili pozitivni ili negativni. Pacijenti su se žalili zbog toga što nisu bili u stanju priznati da im je nešto smetalo ili što nisu pristupili nekim osobama kada su smatrali da im je važno nešto kazati.
Sestra kaže da je gotovo svima na samrti jasno da su prijatelji najvažnija stavka u životu jer se događa da članovi rodbine budu odsutni ili onemogućeni zbog bolesti umiruće osobe.

Zanimljivo je da se pacijenti puno češće kaju zbog stvari koji nisu učinili nego zbog stvari koji su počinili (ako su pogrešne). Njen je zaključak da je izuzetno važno znati sebi oprostiti za stvari koje nisu bili dobre, uspješne ili sretne i da nije dobro kada smo jako oštri prema sebi samima, poglavito kada je osoba teško bolesna.

Autorica očekuje da će njena knjiga pomoći ljudima da ne ostave za sutra ono što mogu, ali i moraju učiniti danas.

'Život je sada i moramo ga prihvatiti svim snagama', kaže Bronnie Ware, ističući da je njena glavna poruka da ako se zbog nečega upravo sada kajemo, to znači da problemu ili iskušenju trebamo pristupiti odmah i ne ostaviti to za onda kada bude prekasno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još