LEŠINARSKI KAPITALIZAM

Kako Romney otima novac svome narodu?

28.01.2012 u 08:00

Bionic
Reading

Mitt Romney, jedan od najbogatijih kandidata u povijesti američkih predsjedničkih izbora, u utrci za Bijelu kuću mogao bi se saplesti o hrpu vlastitih dolara. Nakon uvida u njegovu poreznu karticu, Romney je u SAD-u postao sinonim za tzv. lešinarski kapitalizam i sve omraženiji sloj 'jedan posto' najbogatijih stanovnika

Bivši guverner Massachusettsa, koji je vlastito bogatstvo, stečeno na čelnoj dužnosti privatnog investicijskog fonda Bain Capital, procijenio na 250 milijuna dolara, nakon dugog nećkanja otkrio je javnosti svoje porezne dokumente. Iz njih je vidljivo da je Romney platio porez po manjoj stopi ne samo od predsjednika Baracka Obame i glavnog republikanskog protukandidata u utrci za stranačku nominaciju za predsjedničke izbore Newta Gingricha, već i od najvećeg broja tzv. običnih građana među američkim poreznim obveznicima. Romneyjevi rivali nisu gubili časa i napali su ga iz svih oružja, nakon čega je Gingrich s iznenađujućom lakoćom odnio pobjedu na stranačkim predizborima u Južnoj Karolini.

Zajednički porezni dokumenti Mitta Romneya i njegove supruge Ann nisu otkrili ništa sporno niti nezakonito, iako je naknadno ustanovljeno da u prijavi postoje 'rupe' koje će se morati popuniti. Pokoji poreznik zacijelo je zijevnuo listajući više od 500 stranica dokumenata, ali u predizbornoj kampanji skandalozne su postale same brojke, koje ukazuju na gorući problem američkog društva - nepravednu raspodjelu bogatstva i rastuću ekonomsku nejednakost.

Osim što su ustvrdili da je Romney u posljednje dvije godine prosječno zarađivao 56.986 dolara na dan, analitičari su ustanovili i da je u 2010. na zarađenih 21,6 milijun dolara platio tek 13,9 posto poreza.

Prosječno američko domaćinstvo na prihode od 79.000 dolara godišnje plaća porez po stopi od 14,4 posto (porez na dohodak minus porezne olakšice), što znači da je Romney 2010. platio porez po nižoj stopi nego obitelj koja je uspjela zaraditi 0,3 posto njegovog godišnjeg prihoda.

Formula nedostupna običnim smrtnicima

Kako se Romney uspio izvući s tako niskom poreznom stopom? Uz brojne olakšice i neprijavljene iznose prihoda od investicija, poput onih s bankovnog računa u Švicarskoj - zbog čega se još uvijek rade 'korekcije' porezne prijave za koje njegova glasnogovornica tvrdi da će biti 'trivijalne' - Romneyjeva tajna formula i nije toliko tajna, ona je samo nedostupna većini Amerikanaca, piše AOL-ov Daily Finance.

Romney zgrće bogatstvo gotovo isključivo kroz investicije te prema američkom poreznom zakonu ne podliježe poreznoj stopi na dohodak
, koja za one s godišnjim plaćama većim od 379.150 dolara doseže 35 posto. Za razliku od smrtnika koji žive od plaće, svi oni koji prinose ostvaruju od dividendi, kapitalne dobiti ili naknada za partnerstvo u privatnim investicijskim fondovima (carried interest), plaćaju porez po stopi od 15 posto. Golema većina Romnyjevih prihoda spada upravo u tri navedene kategorije.

Iz ekonomske perspektive, postoji nekoliko opravdanih razloga zašto se kapitalna dobit oporezuje po nižoj stopi. Ulozi su, primjerice, oporezovani kada je novac prvi put zarađen, a korporacije plaćaju poreze na svoje zarade, pa bi iz te perspektive oporezivanje dividendi i kapitalne dobiti bilo poput oporezivanja istog novca triput. Osim toga, niže porezne stope za investitore dobre su za gospodarstvo, jer potiču obrtanje novca na tržištu i pogoduju poduzetničkoj klimi.

Nepotpuna porezna prijava

No velik dio Romneyevih prihoda ne dolazi od njegovih vlastitih dionica. Samo u 2010. čovjek je zaradio čak 7,4 milijuna dolara na ime 'ortačkih' naknada za partnere i investicijske menadžere koji nadziru ulaganje. Romneyjeva naknada, dakle, ne dolazi od njegovih dividendi ili dionica, kao ni od prodaje dionica. Novac nije generiran iz prihoda na koji je porez već plaćen, već je neka vrst 'napojnice' za menadžere koji se oporezuju po privilegiranoj stopi od 15 posto. Ta umjereno kontroverzna stopa, koja bi vjerojatno postala kontroverznija kada bi više ljudi razumjelo o čemu je riječ, posljednjih godina našla se na meti snažnih, ali zasad jalovih napada, piše Daily Finance.

Otkriveno je i da je Romney propustio prijaviti nepoznati iznos prihoda od investicija iz različitih izvora, uključujuči bankovni račun u Švicarskoj, priznao je Romneyev izborni stožer.

Nedostaju prihodi najmanje 20 investicijskih fondova u sklopu Romneyjevih 'diskrecijskih zaklada' (blind trusts), koji ili nisu navedeni u prijavi ili su podaci kontradiktorni s ranijom poreznom prijavom za 2010. Najmanje jedan od tih 20 fondova smješten je u poreznoj oazi: gomila Romneyevijevih prihoda bilježi se u disperziranim izvorima, pa su osim Švicarske otkrivena još i ulaganja na Kajmanskim otocima, u Hong Kongu i Irskoj.

Nekontrolirani napadi bahatosti

Romneyjeve šanse na izborima ne ugrožava samo porijeklo novca - Bain Capital uglavnom profitira na tvrtkama u stečaju, zbog čega je sada već bivši protukandidat, teksaški guverner Rick Perry, Romneyja optužio za bogaćenje po pravilima 'lešinarskog kapitalizma'. Bivšem guverneru Massachusettsa u prilog nikako ne idu ni nekontrolirani napadi bahatosti u javnim nastupima, poput lakonski ponuđene oklade od 10.000 dolara rivalu Ricku Perryju za vrijeme republikanske debate (video lijevo).

Pravdajući svoju poreznu karticu, Romney je izjavio da poreze plaća sukladno zakonu, 'i ni dolar više'. 'Ne mislim da želite predsjedničkog kandidata koji plaća veći porez od onoga što duguje', rekao je Romney.

Najbolji odgovor, kao i obično, stigao je od Jona Stewarta, voditelja emisije 'Tonight Show': 'Ne, ali možda bismo željeli nekoga tko misli da je to pogrešno.'

Stewartov istraživački tim došao je i do 'dodatne vrijednosti' u priči o Romneyju, koja počinje prijedlogom Odbora za financije američkog Senata iz 2007. da privatni investicijski fondovi na ortačke napojnice plaćaju porez po stopi od 35 posto, umjesto 15 posto koliko plaćaju od 1987. godine. Republikanski senator Chuck Grassley, bivši šef Odbora za financije, rekao je da bi sudeći prema broju lobista koji su angažirani na rušenju prijedloga bilo 'veoma rizično' prognozirati njegov ishod. Prijedlog je potonuo, a među lobistima su, vidi vraga, bili i oni iz Bain Capitala.

Romneyju se ne može osporiti dosljednost. Već tada je poručio da povećanje poreza nije dobra ideja, a isto misli i danas, osim kada je u pitanju 47 posto uglavnom siromašnih Amerikanaca koji trenutno - baš poput Romneyja, ali iz dijametralno suprotnih razloga - ne plaćaju porez na dohodak i koje bi on rado opalio po džepu. Ujedno, kao najizgledniji kandidat za predsjedničku nominaciju, Romney sustavno napada Obamu tvrdeći da ovaj promovira 'gorku politiku zavisti' prema bogatašima poput njega te od SAD-a stvara društvo 'povlastica' u kojemu svi osjećaju da imaju pravo ogrebati se o državu umjesto da pošteno privređuju. Zaključak Jona Stewarta: 'Siromašni imaju loše lobiste.'

Poljuljano povjerenje u sustav

Progresivni republikanac

Nekoć davno, zamisao da bi se prihodi od porasta vrijednosti investicijatrebali oporezivati po istoj stopi kao i prihodi od rada nije bila baukmeđu konzervativcima. Ministar financija Andrew Mellon pod trirepublikanska predsjednika u 20-im godinama zalagao se da porez na prihod od rada bude niži od poreza na investicijskeprihode.

'Prihodi od rada su nesigurni i ograničeni u trajanju;uništavaju ih bolest ili smrt, a smanjuje starost. Izvor prihoda odinvesticija stalan je, s prihodima se može raspolagati za vrijeme životai oni se ostavljaju nasljednicima', poentirao je Mellon.

Istraživanje ABC-a i Washington Posta pokazalo je da je 55 posto Amerikanaca zabrinuto gospodarskim sustavom koji favorizira bogate, dok 35 posto više zabrinjava što 'pretjerana zakonska regulativa guši slobodno poduzetništvo'. Uz tako snažan vjetar u leđa Obami, Romney se pod iznimnim pritiskom javnosti odlučio što ranije u kampanji riješiti izbornog utega u vidu porezne prijave. No osim što je otklonila sumnje u nezakonite radnje, objava poreznih dokumenata skrenula je pozornost na važna pitanja porezne politike, koja se u javnim raspravama inače ignoriraju sve dok ne pukne neki skandal.

Predsjednik Franklin D. Roosevelt u 30-im godinama objavio je crnu listu bogatih utajivača poreza, kao i detalje iz njihovih poreznih prijava, nadajući se da će takav potez popločati put progresivnom poreznom sustavu. Bio je u pravu. Kada je američko Ministarstvo financija 1969. obznanilo da 155 domaćinstava s visokim prihodima nije platilo porez na dohodak, galama koja se digla u javnosti postavila je naciju na startnu poziciju, kako će se naknadno pokazati, dugog i nesretnog putovanja ka modernom alternativnom minimalnom porezu – hibridom porezu koji se naplaćuje samo ako, nakon svih proračuna, premašuje regularni porez što ga treba platiti.

'Ljudi su zabrinuti i bijesni zbog bogatih koji plaćaju niski porez na dohodak ili ga uopće ne plaćaju. Vjerujem da je povjerenje javnosti u naš porezni sustav poljuljano i da bi porezna reforma trebala biti prioritet za novu administraciju i 91. saziv Kongresa', upozorio je tadašnji ministar financija Joseph Barr.

Isti prioritet danas bi trebao imati i 112. saziv Kongresa, smatra Joseph J. Thorndike, direktor projekta o povijesti američkog poreznog sustava pri neprofitnoj organizaciji Tax Analysts. Interes javnosti za poreznu prijavu republikanskog favorita za predsjednika naglašava duboko nezadovoljstvo Amerikanaca sustavom u kojemu netko poput Romneyja, koji živi od svojih investicija, a ne od znoja svog lica, podnosi manju fiskalnu žrtvu od mnogih drugih.

Da se Romney natjecao za predsjednika prije pokreta 'Okupirajte Wall Street', ovakva porezna prijava učvrstila bi njegovu poziciju poslovnog gurua. Situacija se, međutim, stubokom promijenila. U odnosu na argument pravednosti, argumenti o blagodatima niske stope poreza na kapitalnu dobit u kontekstu rastućeg jaza između bogatih i siromašnih više nisu dovoljno uvjerljivi.