Svijet ANALIZA DRAGE PILSELA

Ne, Obama se nije umorio od Nobelove nagrade

Unatoč oštrim upozorenjima američkog predsjednika Baracka Obame i državne tajnice Hillary Clinton režimu ajatolaha (prvi je upozorio da će, zatvore li Hormuški tjesnac, biti napada, a druga da se očekuje dokaz iskrenosti za nastavak pregovora), SAD ne želi rat s Iranom jer bi to značilo još veću katastrofu od Busheve agresije i invazije na Irak, pa Washington vodi krizu s velikim taktom kombinirajući politički i ekonomski pritisak, ali i obavještajne operacije poput one u kojima su ubijeni iranski nuklearni fizičar

Obama se doista trudi izbjeći uporabu otvorene sile, ali je zaprijetio da je neće nedostajati ukoliko iranske oružane sile zatvore Hormuški tjesnac, a sve kako bi prisilio režim u Teheranu da krene s pregovorima oko svog nuklearnog programa. Ipak, ništa ne garantira da nesreća ili izolirana akcija neće dovesti do eskalacije, pa s tog stanovišta treba promatrati put šefa udružena stožera OS SAD-a, generala Martina Dempseyja, u Tel Aviv s namjerom da uvjeri vladu Benjamina Netanyahua da prestane prijetiti Iranu i da ne potegne pištolj iz futrole bez dogovora s globalnim šerifom. Svejedno, za svaki slučaj, 8.000 američkih pilota je otišlo u Izrael i u zemlje regije 'na vježbe', a stanje američkih snaga u regiji je dignuto u stanje pripravnosti, čemu treba dodati i ulazak nosača zrakoplova A. Lincoln koji je u ponedjeljak prošao Hormuški tjesnac, bez ikakvih teškoća, i ušao u Perzijski zaljev.

Naime, sve se više nagađa da bi Izrael mogao ponoviti iznenadni napad kakav je lansirao na tajni sirijski reaktor 2007. ili kako je napadnut reaktor Osiraq u Iraku 1981., iako ti napadi nisu prošli bez 'zelenog svjetla' Bijele kuće i Pentagona.

Obamina administracija želi i 'bolju komunikaciju', Dempseyjevim riječima, u okviru navodnoga tajnoga rata koji vodi Mossad, iako mnogi misle da iza napada na iranske fizičare stoji sama CIA, odnosno saudijski agenti pod njezinom kontrolom. Druga teza govori da su ubojstva počinili agenti Mossada koji su se predstavili kao agenti CIA-e i regrutirali radikale koji čekaju trenutak da pokrenu priču unutar Irana.

Kako god bilo, strategija Bijele kuće jest da se rat izbjegne po svaku cijenu. Dobro, gotovo po svaku. 'Naši su koraci zamišljeni tako da budemo sigurni da iranska vlada ima prostora da poduzme drukčiji put', kazao je Reutersu zamjenik Obamina savjetnika za nacionalnu sigurnost Ben Rhodes. Tako da nisu u pravu oni koji se pitaju je li se Barack Obama umorio od Nobelove nagrade za mir. Obama, naime, kani stići do izbora u studenom s uspjehom da je zadržao Iran u granicama bez da je uveo SAD u njegov treći rat (dva je naslijedio i obećao je povlačenje iz Iraka i Afganistana; jedan rat vodi u Pakistanu bespilotnim letjelicama, a drugi je okončan u Libiji sa saveznicima). To bi bio najbolji način da pokaže vanjskopolitičke razlike s republikancima koji bi, kaže se, već bili zaratili s ajatolasima.

Kompliciran manevar

To ne znači da će manevar biti lak. Iranski režim je onemogućio, do sada, sva Obamina nastojanja. Podsjetimo, u prvim tjednima u Bijeloj kući Obama je pisao vrhovnom vođi revolucije, Ali Hameniju, a onda je posvetio novogodišnji govor Islamskoj Republici koju je baš tako nazvao kao izraz dobre političke volje. Iran je odgovorio ubrzavajući nuklearni program, pa Obama nije imao drugoga izlaza nego uvesti ekonomske sankcije, što je učinio u okviru rada unutar UN-a i u dogovoru s europskim saveznicima.

Ali je konflikt došao do kritične točke. Iran je korak do trenutka kad će imati atomsku bombu i, da stvar bude gora, Ćiro Blažević smatra da je ona jako potrebna i korisna (šala mala, ma kakvi, sramota velika). Nema, dakle, baš previše vremena da se njezina proizvodnja obustavi na miran način. To kažu Izraelci. Gdje je onda rješenje? U tome da Iran sve više i sve jače osjeća posljedice žestoke ekonomske krize i raste mu osjećaj izoliranosti. Kina i Rusija počinju se ponašati kao da ih se problem više toliko i ne tiče premda je Rusija poslala brodove u Siriju, ali to je druga štorija.

Naime, nekontrolirani pad diktatora Asada bi imao za regiju, misli se u Moskvi (ali i u Pekingu), a posebno za Iran, strahovite posljedice. Ruiniran i osamljen, Iran bi mogao uskoro dobiti svoj vlastiti unutarnji rat – građanski. Iran bi, stoga, mogao pristati na nuklearni program samo s mirotvornim ciljevima i kazati ne bombi, što bi Obama rado pozdravio, a Izrael bi također bio primoran to učiniti.

Ako bi pak Izrael napao, čak i taktički ili kirurški precizno, režim bi dobio aureolu mučenika i arapski bi se svijet još jače ujedinio protiv Izraela, dok bi Obamina vanjska politika bila dovedena u pitanje. Malo bi možda falilo da izgubi izbore. Kad bi pak bilo tko pokušao upasti u zemlju, imali bismo pred sobom godine teškoga rata. Iranski je režim danas siromašniji i labaviji nego ikada u protekla tri desetljeća, pa bi bilo pametno da se dogovori strategija koja bi ga vodila prema eutanaziji, a ne ona koja bi mu još davala kisika.

Homeinizam je veliki gubitnik, još od nereda 2009, kada se urbana populacija pobunila krvareći na ulicama Teherana. Lani su revolucije, posebno u Tunisu i Egiptu, još više onemogućile nastojanje ajatolaha da dobiju bilo kakav kredibilitet ili da ostanu ideološka referenca, možda još samo u ludoj glavi Huga Cháveza. Ahmadinedžad nešto znači u Caracasu i Havani (u Quito i Managvi ne baš toliko, a vidjeli smo da u Braziliji ništa više), ali režim je u kutu ringa i dobiva ozbiljne batine.

Njima treba dodati odluku ministara vanjskih poslova zemalja EU koji su donijeli do sada najjače sanckije protiv Irana: blokada izvoza nafte od 1. srpnja 2012. (EU uzima 20 posto iranske nafte) i zamrzavanje sredstava centralne iranske banke.

Ne treba krivo shvatiti ponašanje Ankare, navodno sklone Teheranu (OK, slažemo se, potrebni su joj iranski plin i nafta), ali nije to ljubav prema šijitima, već želja da poraste moć jer se Erdogan uživio u ulogu velikog sultana.

Obamina vizija svijeta

Iran ide prema parlamentarnim izborima u ožujku, a predsjedničke dogodine i unutarnji je nered neviđen, dok je borba za nadmoć između Ahmadinedžada i Hameneija sve oštrija. Zemlja ima 70 milijuna stanovnika, još uvijek je energetska sila i ima ne baš lošu ili neučinkovitu diplomaciju.

Pad SSSR-a uništio je komunizam kao prijetnju, SAD-ova invazija Afganistana onemogućila je neugodnog talibanskog susjeda, a SAD je srušio i velikog rivala Irak otvorivši Teheranu vrata prema pobuni i dominaciji šijitske većine u Iraku. No vjetar se promjenio, pa su pretorijanci počeli pucati na vlastiti narod, a i oni su vikali 'Allah uakbar' mašući zelenim zastavama.

Zato Izrael, i još više SAD, ne smije zapucati. Rast Hamasa i Hezbollaha nije baš ono što nam treba u 2012. godini. Prava je strategija sljedeća i uči se na arapskom proljeću: demokracije se međusobno ne napadaju (iako smo svjesni da se Putinova vladavina tako i ne bi trebala nazivati), a, još važnije, diktature se ruše širenjem osobnih sloboda.
Obama zna da mora tražiti istinsku demokratizaciju Egipta, pad tiranije Asadovih i formiranje palestinske države. No, on to čini postupno jer tko kaže da nije zapisano da arapsko proljeće može biti uvod i u perzijsko?

Američki predsjednik ipak zna da su mu ruke vezane, kao i u mnogim stvarima, jer ovisi o drugima. Pa tako računa i za mogućnost da izraelski radikali dignu avione preko granice. S pravom The New York Times poručuje: 'Don't do it, Bibi!' Bila bi to prava katastrofa. Za sve nas. I to je, manje-više, Obamnina vizija svijeta. Ne, ne bi se reklo da se umorio od Nobelove nagrade. Sasvim suprotno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još