Svijet GRAĐANSKI RAT U IRAKU

Slažu li se pozicije kao priprema za veliki regionalni sukob?

Atentati protiv šijita u Iraku, kao što je bio onaj strašni jučer u Basri, ukazuju na stvarnost nečega što sve više sliči na početak građanskog rata, pogotovo jer u toj zemlji više nema snaga koje bi ga spriječile. Sukob je to koji treba biti sagledan u kontekstu rivaliteta susjednog šijitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije

Za razliku od žestokih sukoba 2007, ovaj novi val pokazuje da sunitska pobuna dolazi kao plod buđenja ili razvoja više desetaka plemenskih grupa, bivših bazističkih grupacija (stranka Baas Sadama Huseina) te razvojačenih plaćenika.

Ipak, najjača sunitska grupa u Iraku je Al Kaida, a američki obavještajci smatraju da saudijska tajna služba, u raspodjeli snaga u regiji, gdje pada šijitski režim u Siriji i gdje se najavljuje rat šijitima u Iranu, pomaže sunitskim teroristima u Iraku.

CIA registrira sve veće veze između bivše Huseinove garde i salafista koji gledaju na vehabije i na Rijad. Salafisti predstavljaju najradikalniji oblik sunitske vjere u Iraku (a ima ih i u Egiptu, ali nisu ratoborni). Interes Saudijaca nije tajan. Od početka kampanje prema Huseinu upozoravali su SAD na opasnost jačanja vojne i nuklearne prijetnje Irana. Pitanje je slažu li se kocke ili zauzimaju pozicije za veliki regionalni sukob?

Dosad se rivalitet pokazivao pretežito na političkom planu: suniti traže federalizaciju Iraka, bojkotiraju institucije i prozivaju premijera, vode tehnički rat s pravosuđem koje nastoji debazificirati zemlju, ali eskalacija atentata, i to samoubilačkih, u stilu Al Kaide, poziva na uzbunu.

Nešto više od mjesec dana od odlaska američkih trupa suniti poručuju premijeru Nuriju al Malikiju da ne smije koristiti sektašku politiku minimaliziranja sunitske manjine jer bi se mogla vratiti teroristička noćna mora koja je tresla Irak između 2006. i 2007.

Al Maliki udara autoritarnim metodama i puni zatvore političkim zatvorenicima iz sunitskih redova. Skoro je uhapsio sunitskog potpredsjednika zemlje Tarika al Hašemija pod optužbom da rukovodi terorističkim akcijama, ali se Al Hašemi sklonio u Kurdistanu gdje postoji sunitska većina, ali ne arapska kao u ostatku Iraka.

Povijesni i vjerski prijepori

Šijiti (od arapskog: ši'a Ali - Alijeva stranka) su drugi po veličini ogranak islama. Po povijesnom porijeklu šijiti priznaju Muhamedovog rođaka Alija i njegove potomke za jedine punopravne nasljednike Muhamedove svjetovne i duhovne vlasti (kalifi i imami).

Šijiti vjeruju da je Ali direktni nasljednik i vođa svih muslimana poslije Muhamedove smrti. Suniti vjeruju da je Abu Bekr, prvi kalif poslije Muhameda, dobio zahtjev da bude muslimanski vođa. Razlika u mišljenju koja se dogodila 632. godine i taj događaj je oštro podijelio te dvije muslimanske tradicije u mnogim njihovim vjerovanjima. Tako npr. šijiti za razliku od sunita nemaju strogu zabranu likovnog prikazivanja poslanika Muhameda.

Za razliku od sunita, šijiti smatraju da je Kuran isključiva osnova vjere. Riječ Kurana je vječni izraz božanstva, a njezina povremena objava vezana je za Bogom odabrane nositelje (imame). Dok je u sunitskom islamu osnova vjere suglasnost zajednice s tradicionalnim uzorima, dotle su među šijitima nositelji vjerskog autoriteta imami, u kojima se neprestano preporađa svjetlosna jezgra božanske prirode. Prema ortodoksnim šijitima, ta se inkarnacija (arap. hulul) prenosi u obitelji Muhamedovih, odnosno Alijevih potomaka do dvanaestog koljena. Svaki je imam duhovni vođa svoga vremena, ravan Muhamedu. Tko ga ne prepozna, umire u tami i grijehu.

Vjera u neprekidnost božanskih inkarnacija otvara šira područja mašti i spekulaciji nego sunitski tradicionalizam. Zato su u šijitske sekte lakše prodirali strani kulturni utjecaji, među kojima prvenstveno indoiranski misticizam. Šijiti se od sunita razlikuju i po pranju prije ulaska u džamiju i pokretima tijekom molitve, no suniti i šijiti mogu se moliti u istoj džamiji.

Šijitska doktrina se zasnivala na nasljednicima Huseina, mučenika iz Karbale koji je imao sina i unuka, od kojih nijedan nije ispunio očekivanja i nade. Procjene broja šijita među muslimanima kreću se od 10 do 15 posto, ovisno o statistici; statistički podaci za šijite se ne smatraju sasvim pouzdanim zbog političke i vjerske diskriminacije. Šijiti su većina u Iranu, Azerbajdžanu i Iraku. Značajnih šijitskih manjina ima i u Pakistanu, Indiji, Afganistanu, Libanonu, Jemenu, Bahreinu i ostalim zemljama Perzijskog zaljeva.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još