Svijet IZ SRCA KINESKOG BOOMA, DRUGI DIO

Kina protiv 'kraja povijesti'

Nakon što je u prvom dijelu reportaže iz Chongqinga progovorio o sve glasnijim najavama kraja ekonomske ekspanzije Kine, naš reporter u nastavku priče donosi detaljniji prikaz razvoja ove tridesetomilijunske urbane konglomeracije

Tristan Paviot
Srećko Horvat i Francis Fukuyama
Još do prije samo nekoliko godina mnogi su vjerovali da teza o 'kraju povijesti' doista drži vodu. Da je zapadni oblik liberalne demokracije taj koji će prevladati i taj kojega nijedan drugi sustav ne može ugroziti. Neki u to, čak i nakon financijske krize, vjeruju i danas. No odnedavno je čak i Francis Fukuyama promijenio mišljenje te ustanovio da su naše demokracije pod opasnošću. Sjetimo se, prije dvadeset godina tvrdio je da 'nema dvojbe da su najrazvijenije države ujedno i liberalne demokracije'. Otkako je objavio novu knjigu 'Porijekla političkog poretka', ni Fukuyama više u to nije sasvim siguran. Štoviše, kad sam ga ljetos imao prilike upitati koje su najveće prijetnje današnjoj liberalnoj demokraciji, najprije je odbacio terorizam kao nerealnu prijetnju, da bi potom istaknuo Kinu čiji bi ekonomski razvoj mogao dovesti do destabilizacije i poremećenja ravnoteže moći u svijetu.

Nije prošlo tjedan dana i pojavila se reakcija kineskog ambasadora u Hrvatskoj koji nije škrtario s epitetima i Fukuyamu je prozvao 'čovjekom-bananom', intelektualcem koji je 'izvana žut, a iznutra bijel'. Njegovu je izjavu o Kini nazvao 'neprijateljskom' te je ustanovio da se nitko ne treba bojati Kine jer bi samo 'siromašna zemlja sa 1,3 milijarde stanovnika bila prijetnja, a ne obratno'. Fukuyami sam kasnije javio što kineski ambasador misli o njemu, a on je smireno uzvratio da nema razloga za brigu, da čovjek samo radi svoj posao. Pa ipak, bilo bi zanimljivo vidjeti daljnji dijalog. Prvo, ne bi li Fukuyama izjavio da je Kina opasna upravo zato što je sve bogatija i jer ima 1,3 milijarde stanovnika? I ne bi li potom kineski ambasador s pravom mogao odgovoriti da je 'kraj povijesti' promašen upravo zato što je Kina, i to još u vrijeme kad je Fukuyama pisao svoj znameniti članak, krenula u smjeru razvoja koji će se – barem trenutno - pokazati uspješnijim od zapadnog?

Pročitajte prvi dio reportaže: Hoće li Kina uskoro puknuti?

Chongqing iz ptičje perspektive
Koji je dakle srednji put između te dvije pozicije, miroljubive Kine i opasne Kine? Srednji put možda pokazuje Chongqing s nizom vlastitih 'izuma' koji ga razlikuju kako od liberalnih demokracija tako i od prevladavajućeg modela razvoja u ostatku Kine. Za razliku od liberalnih demokracija, Chongqing nije potpuno oslobodio tržište, već planskom izgradnjom i usmjeravanom industrijom kontrolira razvoj. Za razliku od ostatka Kine, Chongqing ipak brine za ruralno stanovništvo koje dolazi u tu nepreglednu urbanu konglomeraciju, pa osim već navedenih javnih stanova, ovdje ruralni migranti automatski dobivaju status građana (od kolovoza 2010. do srpnja 2011. čak dva milijuna!). U ruralnim područjima Kine danas živi oko 750 milijuna ljudi. S jedne strane, to je ogroman broj ljudi koji živi u oskudnim uvjetima na selu, s druge strane, to je već sada gotovo jednak broj ljudi koji živi u gradovima. I upravo iz tog razloga povećava se nužnost da se što bolje uredi život u gradovima. Chongqing je ispunjen sivilom, što zbog industrije što zbog betonskih nebodera, ali za razliku od nekih drugih gradova koje sam vidio tijekom boravka u Kini, njegov razvoj ipak odudara od općeg trenda.

Kako izgleda 'crveni revival' u Chongqingu
Prvo, tu je sofisticiran sustav 'razmjene zemlje' koji uvođenjem kvota regulira prodaju ruralne zemlje i urbanu izgradnju, te tako osigurava stanovitu sigurnost ruralnim migrantima. Rezultat je da se urbanizacija, što u ostatku Kine nije slučaj, ne odvija na račun obradivih površina. Već postoji oboje. I drugo: dok je u mnogim drugim velegradovima korupcija i dalje nezaobilazni problem, ovdje je prošle godine uhićeno čak 5000 ljudi. Moj će domaćin sa smiješkom reći da je šef policije koji je bio umiješan u neku korupcijsku aferu nedavno smaknut, a kada ga upitam kako to da izuzev tog, tamo poznatog slučaja nitko ne govori o ovih 5000 ljudi, on će mi odgovoriti da bi obznanjivanje te vijesti naštetilo javnom moralu, jer bi se tako potvrdilo da je korupcija postojala. Stoga radije jednog kao primjer smaknu, a o ostalima se baš i ne govori. Inače, dizanje morala ovdje je nešto do čega je gradskim vlastima posebno stalo. Kad smo posjetili centar urbanog planiranja, tamo nas je pored ogromne makete zatekla klasična socijalrealistička scenografija, s jedne strane velika slika na kojoj Hu Jintao posjećuje Chongqing s natpisom 'Naš brižni vođa', a ispod nje veliki crveni kip radnika. Da to nije samo varka, potvrđuje i Bo Xilai, nekadašnji ministar trgovine, a sada jedan od najambicioznijih političara iz pete generacije vođa, koji je oživio 'crvenu kulturu' u Chongqingu. Na lokalnoj televiziji zabranio je komercijalne reklame i uveo pjevanje 'crvenih pjesama' iz doba Mao Ce Tunga. (http://www.youtube.com/watch?v=lFNiLMFr5tw). Pa ipak, Chongqing ne izgleda kao komunistički, već prije kao kapitalistički grad. Točnije, teško je točno razabrati što je u njemu plod komunizma, a što plod kapitalizma.

Steve Jobs brani Foxconn
Chongqing utoliko podsjeća na Lenjinov 'državni kapitalizam', odnosnu strategiju NEP-a koja je 20-ih godina u Sovjetskom Savezu pokušala iskoristiti kapitalizam da bi se izgradio socijalizam tako što se ipak dopustilo postojanje nekih privatnih sektora, dok je država i dalje kontrolirala banke, izvoz i veliku industriju. No ovdje je pitanje, dakako, suprotno: što ako je Chongqing dobar primjer kako kapitalizam (sve one strane multinacionalke, od HP-a do Foxconna, koje već imaju tešku industriju ovdje) zapravo iskorištava socijalizam? Na to upućuje i odgovor šefa Foxconna, tajvanskog IT diva poznatog po proizvodnji dijelova za Apple i katastrofalnim radnim uvjetima (i samoubojstvima radnika), koji je upitan zašto iz Shenzhena premješta čak 200 tisuća radnika u Chongqing odgovorio: 'Prvo, zato što gradite javne stanove, koji će ublažiti teret naše tvrtke i omogućiti nam da se bavimo biznisom. Drugo, zato što razvijate promjenu u rezidencijalnom statusu, oslobađajući nas briga za socijalnu i zdravstvenu zaštitu radnika. Treće, jer ste napali organizirani kriminal i pošumili Chongqing.' Drugim riječima, javni stanovi, socijalna država, borba protiv korupcije i ekologija pokazuju se kao dobitna kombinacija i za razvoj kapitalizma.

Pa ipak, uza svu skepsu, Chongqing je primjer da privatni sektor nije nadomjestio javni sektor. Dapače, on pokazuje da oni nisu nužno uvijek u konkurenciji, već da mogu biti komplementarni i djelovati zajedno (nešto što bi James Meade možda nazvao 'liberalnim socijalizmom'). Time se vraćamo i na neostvareni dijalog Fukuyame i kineskog ambasadora. Ako je koji političko-ekonomski sustav potvrdio kraj 'kraja povijesti', onda to nije samo Kina, već Chongqing.

Komunizam i kapitalizam mogu zajedno, kao što mogu i jaka država i slobodno tržište. I, po svemu sudeći, ukoliko ne dođe do pucanja 'mjehura' nekretnina, očekuje nas dugo kinesko stoljeće. Na kraju samo ostaje pitanje je li to dobro ili loše.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još