Svijet PUZAJUĆI VOJNI UDAR

Egipatske generale još čeka turska lekcija

Razvoj revolucija u arapskome svijetu ovisi o mnogim faktorima, između ostalih, o ekonomskoj strukturi pojedine zemlje, o konkretnim povijesnim okolnostima i, često, o ulozi starih sila. Iz toga slijedi zaključak da nije bilo moguće očekivati da će tzv. arapsko proljeće biti linearni proces ni nova verzija onih demokratskih i nenasilnih revolucija u Srednjoj Europi 1989. Egipat je primjer kako je izuzetno važno razumjeti tko zapravo drži poluge vlasti, ekonomske ponajprije. Da je to vojska, ali i da se bitka za kontrolu pravca revolucije može pretvoriti u nešto još groznije nego što je postojalo prije same revolucije

Povijest uči da struktura revolucije u nedovoljno razvijenim društvima ili u neindustrijaliziranim zemljama uključuje, gotovo po pravilu, redoslijed manjih revolucija i kontrarevolucija pa se tako događa da je pad starog režima pod teretom velike narodne pobune samo početak duge agonije u kojoj ne biva posve jasno tko će konačno pobijediti u ratu za kormilom revolucije.

Pokret bez jasnih lidera među mlađih Egipćana koji su zauzeli trg Tahrir u Kairu u veljači 2011. bio je potaknut dvjema glavnim razlozima: desetljećima poniženja od strane autoritarne vlasti te ogromno nestrpljenje pred opetovanim obećanjima o 'demokratskoj tranziciji' koja bi bila temeljena na neuvjerljivim malim promjenama koje nikako da pogode i ugroze najvažniju kariku vlasti. Ono što smo posljednjih mjeseci pak viđali, s novim krvoprolićima i tijekom izbornog procesa koji je na izmaku, jest posljedica velike ljutnje zbog toga što su oružane snage zagospodarile i tim procesom, samom revolucijom, a ne samo bitnim polugama vlasti i ekonomije Egipta.

Građani su bijesni zbog uloge Egipatskog vojnog vijeća i feldmaršala Husseina Tantawija. U veljači 2011. je izgledalo da se spremala velika revolucija, ali se sada sve više govori o puzajućem vojnom udaru. Naime, sve se glasnije čuje zaključak da su generali 'žrtvovali' Hosnija Mubaraka (za kojeg tužiteljstvo, uz odobrenje tih istih generala, traži smrtnu kaznu), ali samo da bi sačuvali staru strukturu vlasti, koju je stvorio sam Mubarak, a u kojoj je vojska bila okosnica svega i svačega.

Nedavno je u svojoj kolumni u Novome listu, kolega i bosanko-hercegovački diplomat (u Jordanu) Zlatko Dizdarević pojasnio do koje je mjere Mubarak kupovao podršku pa je tako navedeno da, uz opću ocjenu kako su generali u posjedu ako ne polovine ekonomskih resursa, onda sigurno više od trećine bitnih ekonomskih poluga, te da su nekim generalima treće lige davani poslovi, o čemu je svojedobno pisalo na WikiLeaksu, poput organizacije službe za čuvanje djece, dječjih vrtića, rođendanskih proslava za mališane, itd. Hoće se reći, a u tome su kompanije iz SAD-a imali vrlo lukrativne poslove, generalima je bilo dozvoljeno da se pozabave čim god žele, samo da bude mira, da svaki dobije svoj dio kolača i da se održi taj sustav korupcije od vrha do dna u kojem, kao što je bilo i u Tunisu do pada Ben Alija, sve štima a opet ništa ne valja.

Generali dijele, i to je bitan dio ove priče, Mubarakovo nepovjerenje u mogućnost običnih građana da stvore minimalne demokratske uvijete, a pogotovo se užasavaju mogućnosti da budu, u tom revolucionarnom procesu, ugroženi njihovi krupni, ali i sitni ekonomski interesi. Zato se dogodilo da je Egipatsko vojno vijeće maksimalno oduljilo izbornim procesom, zašto ga je što je moguće više zakompliciralo i zašto je stavljen uvjet da budući ustav ne ima nikakav mehanizam za parlamentarnu kontrolu oružanih snaga kao što je elementarna činjenica da proračun oružanih snaga prođe reviziju ili bilo koju fazu provjere u parlamentu.

Ali ono što možda najviše upada u oko jest želja egipatskih generala da oponašaju stari turski model vojske kao pretorijanske garde laičkog institucionalnog poretka. Ironično, dakako, jer očito egipatskim generalima još nije sinulo da je taj model u Turskoj napušten, ne bez nervoze, ali napušten svakako, što znači da se Egipćani s epoletama tek spremaju naučiti tursku lekciju.
Volja generala da im ustav dozvoli definirati koje su to moguće prijetnje općoj sigurnosti – pa i one političke naravi – neprihvatljiva je za liberalni dio političara, a usmjerena je k Muslimanskoj braći i salafistima tako što im se poručuje, kao gotovo sigurnim pobjednicima izbornoga procesa, da će vojska moći iskoristiti bilo koji razlog da ih optuži kao prijetnja zemlji i općim stvarima. Ako pobijede u ovoj bitki, gospoda na konjima će pretvoriti Egipat u mentoriranoj demokraciji, u sistem pod tutorstvom i pod latentnom opasnošću od stvarnog vojnog udara.

Strah od religije nije opravdan i u Egiptu valja učiti iz bliže povijesti regije. Naime, ne smije se ponoviti slučaj kao kada je zapad devedesetih godina prošlog stoljeća podržao krvavi vojni udar koji je u Alžiru onemogućio islamiste nakon čega se dogodio građanski rat u kojem su poginule stotine tisuća Alžiraca, pa i neki naši (pobijeni) sunarodnjaci.

Nema sumnje da će zadaća balansiranja snaga u ovom prijelaznom razdoblju biti jako teška. Laička demokracija jest veliki test, ali se možemo nadati da je Turska i, za sada, Tunis, dokaz da je balans moguć. Osim toga, to što su Muslimanska braća trenutačno najglasniji u opoziciji vojsci, jer su jedini relativno organizirani preživjeli Mubarakovu diktaturu (koja samo nije mogla zatvarati džamije kao nekakve političke klubove) ne znači da će oni, islamisti, u narednim godinama zadržati većinu u parlamentu. Konkurencija je u Egiptu jako velika i, pored toga, ta ista igra prema kojoj je vojska pristala na poruke iz Washingtona da se žrtvuje Mubaraka govori da bi i u drugim okolnostima uloga međunarodne zajednice mogla biti jako važna. Barack Obama nije sebe ugurao u priču, ali je neizravno poslana poruka vojsci da ne prijeđe određenu granicu, jer bi neki poslovi mogli prestati i prijeći u ruke neuniformiranih građana. Koliko Kairo razumije Washington, to je druga stvar.

Tzv. arapsko proljeće nije samo pokret otpora protiv arapskih diktatora, ono je također izazov, rukavica koja udara u lice onom suučesništvu Zapada s mutnim poslovima diktatora i generala. U Egiptu se, stoga, vodi bitka koja ne mora i (po našem mišljenju) neće završiti ove godine jer, ponavljamo, nije samo demokracija u pitanju, već ta suptilna i manje pregledna mreža poslova i interesa koji su se izgrađivali desetljećima zahvaljujući egipatskom kemalizmu koji, ako se ne želi prisustvovati užasnom krvoproliću, mora biti razmontiran mudro i polako. Bog je već jednom, vjeruju monoteisti, intervenirao u toj zemlji da oslobodi porobljeni (izabrani Mojsijev) narod. Nigdje ne piše da su sudionici bitaka na Tahriru potpisali novi savez sa Spasiteljem.


  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još