Svijet BRUXELLESKI KALENDAR

Je li 2012. godina smaka za eurozonu?

Ovu godinu u Europskoj uniji obilježila je kriza eura, a spašavanje zajedničke valute bilo je glavna ekonomsko-politička tema većine bruxelleskih summita. Mnogo toga je i učinjeno, uključujući radikalne mjere štednje, osnivanje posebnog fonda, gaženje nekih temeljnih demokratskih načela, rušenje vlada i novi uspon Njemačke, ali nestabilnost eura se nastavlja i nema garancija da je zaustavljena

U nekoj drugoj atmosferi bi se sigurno priredilo veliko slavlje, a novinski komentatori bi pisali o još jednom dokazu snage europske integrativne ideje, no kada je početkom 2011. Estonija postala 17. članica eurozone, na to nitko nije pretjerano obratio pažnju. A kako i bi, kad se EU u tom momentu još oporavljala od paketa pomoći u iznosu od 85 milijardi eura Irskoj te pripremala iskeširati milijarde za ugroženi Portugal.

To se na kraju dogodilo u svibnju, nakon što je portugalska vlada nekoliko mjeseci demantirala da se našla u problemima, ali kada su im MMF i članice eurozone dale 78 milijardi eura, nitko se u Lisabonu nije žalio.

Europska unija, a ponajviše eurozona, tako se već više od godinu dana bori s dužničkom krizom, ali i nemilosrdnošću financijskih tržišta kapitala, koja su se počela kladiti i na propast eura.

Grčka - kolijevka krize

U centru krize najdulje je bila Grčka, kojoj je bilo posvećeno nekoliko samita europskih čelnika tijekom godine. Grčka je u srpnju dobila i drugi veliki paket pomoći, od 109 milijardi eura, no vruće ljeto nije ponudilo pauzu u krizi zajedničke europske valute. U to vrijeme su se na udaru našle Italija i Španjolska, mnogo veće i važnije od Grčke, i čiji bi bankrot jednostavno bio previše skup za zaustaviti.

Zato je i Europska centralna banka učinila nešto neuobičajeno kupivši talijanske obveznice kako bi omogućila povoljnije kreditiranje četvrte po veličini europske ekonomije. Na njezinu čelu se pak u tom trenutku nalazio Silvio Berlusconi, koji kraj godine neće dočekati kao premijer. I u tome neće biti jedini. Izbore je u međuvremenu izgubio i španjolski premijer Jose Luis Rodriguez Zapatero (naslijedio ga je konzervativac Mariano Rajoy), grčki premijer Gergiosa Papandreusa je praktički smijenila Angela Merkel i Nicolas Sarkozy kada je pokušao raspisati referendum o mjerama štednje. Papandreoua je naslijedio bankar Lucas Papademos, jednako kao što je Berlusconija, poslije konačnog pada, naslijedio Mario Monti, nekad visokopozicioniran u kontroverznoj investicijskoj banci Goldman Sachs.

Primat ekonomije nad politikom

Kriza eura još je jednom pokazala primat ekonomije nad politikom, s obzirom na to da se stabiliziranje eura odvija pod stalnim pritiskom financijskih tržišta, koja manje-više diktiraju tempo vrha EU. A on je de facto postao jedna jedina osoba, njemačka kancelarka Angela Merkel, koja zapravo odlučuje o sudbini eurozone. Merkel je odlučila da bi stvar trebalo riješiti osnivanje stabilizacijskog fonda EFSF, koji je teškom mukom prošao u slovačkom parlamentu (usput srušivši još jednu europsku vladu, onu Ivete Radicove) te da je potrebno promijeniti temeljne europske ugovore.

Njemačka kancelarka želi stroža pravila o deficitu i veće kazne za njegovo kršenje, a spominje se i uvođenje poreza na financijske tranaakcije. Tihi sukob između osovine Pariz - Berlin s jedne strane i London s druge zbog toga je kulminirao na briselskom samitu 9. prosinca, na kojem je britanski premijer David Cameron odveo svoju zemlju u izolaciju.

Merkel je glavna

U cijeloj drami oko eura pokazala se i slabost Europske komisije, koju su svi relevantni igrači ignorirali, osim kada je trebalo namrštiti se na prijedloge Josea Manuela Barrosa koji im nisu bili po volji. Jedan od njih su i euro-obveznice, čije bi uvođenje značajno olakšalo kreditiranje ugroženim državama poput Italije i Španjolske, ali i povećalo kamate stabilnoj Njemačkoj. Zasad Merkel odbija takav prijedlog, no ekonomski stručnjaci upozoravaju da je možda za euro-obveznice već prekasno te da bi one zaustavile krizu prije godinu dana.

Nema sumnje i da je kriza eura bila jedna od glavnih medijskih tema godina, a o njoj su se oglašavali svi, od nobelovca Paula Krugmana do slavnog filozofa Jürgena Habermasa, no nikako ne treba zaboraviti ni prosvjednike sa španjolskih trgova i atenskih ulica. Potonji su ponajviše svjedočanstvo o očaju u kojem se našao grčki narod, koji je uz ekonomski slom zemlje, radikalnu štednju i nacionalno poniženje, suočen i s zastrašujućim porastom kriminala. Blagdani su naizgled donijeli predah u maratonu za spas eura (Merkel je rekla da će trebati desetak godina da se stvari do kraja razriješe!), no ovih dana se može čitati da se najmoćnije europske banke polako pripremaju za novu buru oko zajedničke europske valute. Zato 2012. možda neće, kako su nekoć predvidjeli Maje, biti godine smaka svijeta, ali i dalje ostaje velika mogućnost da postane godina konačnog raspada eura. Ili Europske unije, ovisno s koje strane gledate.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još