ZA NOVU GARNITURU

Kakva je svjetska praksa u borbi protiv miksanja politike i biznisa

20.12.2011 u 07:29

Bionic
Reading

Domaći mediji već su započeli s izlistavanjem imovine novog premijera i njegovih ministara. U slučaju Radimira Čačića se opet spominje građevinska tvrtka koju je osnovao, pa se tportal odlučio pozabaviti time kakva je praksa u drugim demokratskim državama svijeta s imućnim ministrima i njihovim ponašanjem kada je riječ o izbjegavanju sukoba interesa ili pogodovanju vlastitim poslovnim interesima

'Može li predsjednik ostati na svojoj funkciji?', glasila je tema najnovijeg izdanja talk showa Anne Will, jedne od najgledanijih političkih emisija u Njemačkoj. U studiju se ozbiljno, pa i smrknuto raspravljalo o skandalu u kojem se našao njemački predsjednik Christian Wulff, za kojeg je otkriveno kako je od bogate prijateljice dobio više nego povoljan kredit od pola milijuna eura. Da bi stvar bila još gora, kada je Wulff – tada još premijer Donje Saske - 2010. upitan od strane Zelenih o svojim vezama s biznismenom Egonom Geerkensom, aktualni predsjednik je odgovorio da baš nikakvih poslovnih veza nemaju.

Zaboravio je spomenuti da je od Geerkensove supruge Edith dobio privatni kredit od pola milijuna eura, kojim je onda kupio kuću za sebe i svoju drugu, mlađahnu suprugu.

Čitava afera je ovaj tjedan eksplodirala zahvaljujući istraživanju tabloida Bild, a Wulff se, nakon dva dana neuvjerljiva izvlačenja, oglasio isprikom te priznanjem da je trebao javno reći za kredit koji je dobio od Edith Geerkens. Još nije sigurno hoće li to biti dovoljno da Christian Wulff zadrži mjesto predsjednika, no jasno je kako je njegov moralni autoritet u javnosti opasno narušen, a kako je njemački predsjednik u suštini reprezentativna funkcija, predsjednikova riječ je njegovo najsnažnije oružje.

Sad se pokazalo da predsjednik Wulff nema problema sa 'zaobilaženjem istine' kada je bilo u pitanju rješavanje stambenog pitanja. Zanimljivo, u sličnoj se situaciji našao i bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, koji je također dobio misteriozni privatni zajam od dva milijuna kuna kako bi si kupio luksuzan stan, no u Hrvatskoj takve stvari očito izazivaju mnogo manje zgražanja nego u Njemačkoj.

SAD: Svaki udio u firmi koji predstavlja potencijalni sukob interesa mora se prodati

Zakonodavna pravila postoje diljem svijeta kako bi se političarima pomoglo u izbjegavanju sukoba interesa, pa vrijedi spomenuti tri različita modela. Primjerice, ministri u administraciji američkog predsjednika prolaze put detaljnog ispitivanja porijekla njihove imovine, poslovnih poteza, pa čak i osobnih životnih odluka. Prvo ih provjeravaju američke sigurnosne službe, koje o svakom od ministara dostavljaju izvještaj predsjedniku, a slijedi i javno saslušanje pred Senatom.

Svaki udio u firmi koji predstavlja potencijalni sukob interesa mora se prodati. Povrh toga po biografiji svakog američkog ministra kopaju i mediji, pa se znalo događati da ljudi povuku svoje nominacije nakon što se otkrije da su nekad imali ilegalno zaposlenu latinoameričku bejbisitericu. S druge strane, na senatskom saslušanjima aktualnog američkog ministra financija Timothyja Geithnera je svojedobno otkriveno kako dotični duguje nekoliko desetina tisuća dolara poreza. Budući ministar je rekao kako je zaboravio, izmirio dug te postao prvi poreznik Amerike.

Slučaj Paulson

Da ulazak u vladu može značiti i odličnu zaradu, pokazao je pak bivši američki ministar financija Hank Paulson, koji je vodio američku ekonomiju kroz njenu najgoru krizu izazvanu krahom Wall Streeta u jesen 2008. Paulson je na poziv Georgea W. Busha postao ministar 2006, javno se brinući hoće li u dvije godine mandata uopće ostaviti bilo kakav trag. Ono što nije previše javno spominjao jesu stotine milijuna dolara koje je zaradio prodavajući svoje udjele u najmoćnijoj financijskoj firmi Goldman-Sachs, čiji je glavni menadžer bio godinama prije.

Američki mediji Paulsonovo bogatstvo procjenjuju na 700 milijuna dolara, no bilo kakvih direktnih poslovnih veza s Goldman-Sachsom se Paulson morao odreći kada je postao ministar. Naravno, mnogi kritičari će ispravno primijetiti kako je Paulson kao ministar učinio za Goldman-Sachs čak i više nego dok je tu investicijsku banku vodio, spasivši je od propasti u trenutku kada su se najmoćniji igrači Wall Streeta opasno klimali.

Hank Paulson je tako u jesen 2008. bio u poziciji da Goldman-Sachsu omogući novčanu pomoć u milijardama dolara, što mnogo više govori o njegovoj neovisnoj političkoj poziciji nego činjenica da jest prodao sve svoje dionice Goldman-Sachsa te formalno prekinuo svaku vezu s tom tvrtkom.

Austrija: Nije problem bogatstvo nego sukob interesa

Drukčiji je pak primjer bivšegaustrijskog ministra gospodarstva Martina Bartensteina, koji je taj resor vodio punih osam godina u vladama kancelara Wolfganga Schuessela. Bartenstein se 1978. zaposlio u farmaceutskoj firmi Lannacher Heilmittel GmbH, koju je poslovno preuzeo dvije godine kasnije i uspješno vodio sljedećih 15 godina. U tom periodu je Bartenstein i odlično zarađivao te je važio za najbogatijeg ministra Schuesselove vlade.

No kada se ozbiljnije uključio u politiku Barteinstein je svoje vlasništvo prenio na odvjetnički ured, te nikad nije bilo govora o tome da pogoduje svojoj bivšoj firmi. Iako se ispostavilo da Schuesselova vlada nije bila imuna na korupciju (trenutno austrijska policija istražuje nekoliko bivših ministara), u Bartensteinovom slučaju se pokazalo da mu njegovo osobno bogatstvo zapravo pomaže u održavanju političke neovisnosti. Čovjeka koji živi u dvorcu jednostavno nije zanimalo mišljenje (i pokloni) lobista. Vrijedi spomenuti i da je za vrijeme Bartensteinova mandata kao ministra gospodarstva Austrija imala više nego dobar ekonomski rast.

Brazil: Ministri ekspresno padaju zbog sukoba interesa

U nekim slučajevima dovoljno je biti konzultant pogrešnim ljudima kako bi se okončala politička karijera. To najbolje zna bivšibrazilski ministar razvoja i industrije Fernando Pimentel, bivši gradonačelnik grada Belo Horizonte, koji je u dvije godine nakon što je napustio tu funkciju zaradio 1,1 milijuna dolara kao konzultant za građevinske tvrtke. U međuvremenu su brazilski mediji otkrili kako su baš tvrtke koje je savjetovao Pimentel, preko svoje agencije P-21 Consultoria, dobile unosne poslove od Belo Horizontea.

Brazilska predsjednica Dilma Rouseff se našla pod pritiskom da se obračuna s korupcijom u vlastitoj administraciji, pa je smijenila čak šest ministara. Pimentel pak tvrdi da nije ništa skrivio, no malo tko mu vjeruje, uključujući i predsjednicu Rouseff, koja je zatražila da joj i službeno objasni kako je kao konzultant došao do masnih honorara.

Velika Britanija: Ministri imaju obavezu objaviti svu svoju imovinu kad dolaze na funkciju

Velika Britanija također ima službeni priručnik za ministre i vladine činovnike, naslovljen 'Ministerial Code'. U vladi čak postoji neovisni ured čiji je zadatak provjeriti i ako treba raščistiti financije ministara te paziti pridržavaju li se propisanih pravila. Ministri, ali i parlamentarni zastupnici, odmah se upozoravaju da moraju izbjegavati potencijalne sukobe interesa. Naravno, sve to ne znači da u britanskim vladama nije bilo korupcije, s obzirom na razne skandale u kojima su se ministri znali naći tijekom godina. No ne treba gajiti iluziju da su britanski ministri naročito siromašni ljudi te da politička klasa nije postala ispunjena većinom dobrostojećima i bogatima.

Poslovično krvoločni britanski mediji nisu propustili primijetiti da se u vladi Davida Camerona nalazi čak 23 ljudi čije osobno bogatstvo premašuje milijun funti. 'Kabinet od 60 milijuna funti', lapidarno se u naslovu jednog teksta izrazio The Daily Mail, čiji su se novinari potrudili izlistati svu imovinu Cameronovih ministara, uključujući naravno i premijera samog.

Slučaj Murdoch

Najbogatiji je ministar transporta Philip Hammond, čija firma Castlemead vrijedi više od šest milijuna funti, a može se pohvaliti i luksuznom vilom u Westminsteru, koja se procjenjuje na milijun funti. U Velikoj Britaniji ministri imaju obavezu objaviti svoju imovinu kad dolaze na funkciju, a na tamošnje nemilosrdne medije se računa da saznaju ukoliko bude kakve korupcije i skandala.

Zasad se to pokazalo dobrim sistemom, no izuzetak je svakako bio medijski mogul Rupert Murdoch, kojem je na koljenima često dolazio bivši britanski premijer Tony Blair. U tom slučaju korupcija nije bila financijske, nego političke prirode, s obzirom da se Blair svojski trudio povlađivati konzervativnom i supermoćnom Murdochu, kako bi njegove novine slavile Blaira i poteze laburističke vlade.
Bliskost s diktatorima se dugoročno isplati još manje nego ulizivanje Rupertu Murdochu, kako je pokazao slučaj bivše francuske ministrice vanjskih poslova Michele Alliot-Marie, koja je krajem veljače ove godine podnijela neopozivu ostavku.

Naime, Alliot-Marie je bila dobra prijateljica s tuniškim diktatorom Ben Alijem, čak se i vozila u privatnom avionu jednog od diktatorovih bliskih suradnika. Nakon što je u Tunisu eksplodiralo Arapsko proljeće odjednom je bilo vrlo problematično imati bliske veze s arapskim diktatorima, pa su Alliot-Marie počeli prozivati svi francuski mediji. Kada se još otkrilo da francuska ministrica vanjskih poslova ima i poslovne veze s Ben Alijem, spasa za Michele Alliot-Marie nije bilo.

Novi Zeland: Zemlja bez korupcije - tko ide na funkciju, mora prodati sve dionice

Novi Zeland se diči skoro izostankom korupcije u zemlji, a jedan od razloga za to sigurno su i njihova pravila o ponašanju državnih dužnosnika kada je riječ o sukobu interesa. U detaljnom i vrlo jasno napisanom 'Priručniku za članove kabineta' objavljenom 2008. definira se svaki mogući aspekt ministarskog djelovanja, pa i potencijalna korupcija.

'Primanje dodatnih novčanih sredstava za nešto što je ministarski posao nije dozvoljeno', istaknuto je u tekstu, kao i obaveza da se sva imovina i poslovni interesi moraju službeno prijaviti tijelima državne uprave. Posebna pažnja se posvećuje i poslovnim interesima supružnika i rodbine ministara te kako izbjeći sukobe interesa u tom slučaju. Zaključak je u većini slučajeva – sve prodati. Zahvaljujući svemu tome, Novi Zeland se može pohvaliti da je prema godišnjem rangiranju Transparency Internationala za ovu godinu najmanje korumpirana zemlja svijeta.

Zaključak koji se može izvući iz ovih nekoliko primjera sa svih strana svijeta jest da uvijek postoje službena pravila i važeći zakoni kada je riječ o sukobu interesa političara. U mnogim državama, baš kao i u Hrvatskoj, članovi vlade moraju objaviti svu imovinu koju posjeduju. No, bez obzira na pravila i zakone, ljudi na pozicijama političke moći će se uvijek nalaziti u izazovnim i potencijalno koruptivnim situacijama te mnogi među njima neće odoljeti.

Nakon toga je zadatak medija i javnosti razotkriti političku korupciju te dovesti do uklanjanja takvih aktera s političke scene. Može se reći da se na kraju sve svodi na to kakvi su ljudi ili, još bolje, kako je to nekoć izrazio drug Staljin: 'Osnova svake politike je kadrovska politika.'