Svijet NEUGODNA ISTINA

Na Balkanu je i priča o tuđim žrtvama tabu

Širom Balkana mnogi ljudi koji su devedesetih godina preživjeli krvave sukobe još ne znaju što se dogodilo s njihovim voljenima koji se i dalje vode kao nestali. Na Kosovu čak i razgovor o patnjama ostalih etničkih zajednica predstavlja tabu. Kakvi su izgledi za trajan mir i pomirenje?

'Kad bi mu barem pronašli kosti, onda bih imala mjesto gde mogu oplakivati sina', kazala je 58-godišnja Nesrete Kumnova. Njezina 21-godišnjeg sina su za vrijeme rata na Kosovu srpske oružane snage otele iz Đakovice, grada s većinskim albanskim stanovništvom.

Dok ne sazna što se točno dogodilo, koliko god jedno takvo saznanje bilo bolno, Kumnova ne može ni pomisliti na miran život u zajednici sa Srbima, a još manje na praštanje.

'Zajednički život? Ne dolazi u obzir. Ne može biti pomirenja ako nam rane još nisu zaliječene. Ne mogu gledati srpske dužnosnike u vladi Kosova niti slušati srpski jezik. To bi bilo protivno moralu i etici, dok se ne rasvijetli sudbina naših sinova’, kaže ona.

Kumnova je uvjerena da su njezina sina ubile srpske snage nakon što je 31. ožujka 1999. zajedno s većinom odraslih muškaraca etničkih Albanaca odveden iz Đakovice, koja se nalazi na oko 80 kilometara zapadno od prijestolnice Prištine.

Njezin sin je samo jedan od 1904 Kosovara iz svih etničkih grupa koji se na spisku Međunarodnog odbora Crvenog križa i dalje vode kao nestale osobe. U svojoj nesposobnosti da oprosti ili prihvati pretrpljeni gubitak, ona nije usamljena.

Prema podacima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, najmanje 750.000 kosovskih Albanaca bilo je primorano napustiti Kosovo u razdoblju između kraja ožujka i početka lipnja 1999. godine, kada su srpske oružane snage započele ofanzivu poznatu pod imenom Potkovica.

Isti sud procjenjuje da je do kraja NATO-ve kampanje u srpnju 1999. godine, oko 13.500 Kosovara izgubilo život, uključujući i 10.356 etničkih Albanaca.

Iako su razmjeri nasilja kojem je bilo izloženo etničko albansko stanovništvo daleko veći nego što su iskusili ostali, sve etničke grupe mnogo su propatile za vrijeme sukoba, uključujući Srbe, Albance za koje se smatralo da su lojalni Srbima, Rome i Egipćane. Mnogi i dalje ne znaju što se dogodilo sa njihovim voljenima koji su nestali.

Ipak, problem uspostavljanja trajnog mira i pomirenja poslije brutalnog rata nije ograničen samo na Kosovo.

Balkanski ratovi su počeli u Hrvatskoj 1991., da bi se sukob potom prelio u Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Ljudska prava su kršena na svim stranama, ali srpske oružane snage i paravojne jedinice su prednjačile u užasnim masakrima, etničkom čišćenju, mučenju, silovanju i upotrebi koncentracijskih logora.

Prema podacima sarajevskog Centra za istraživanje i dokumentaciju, samo u Bosni i Hercegovini (BiH) bilo je 100.000 mrtvih. Od ovog broja 65 posto su bili Bošnjaci, 25 posto Srbi i osam posto etnički Hrvati.

U traumatiziranim društvima koja su nastala iza rata, mnogi su osuđene ratne zločince doživljavali kao nacionalne heroje - kao branitelje, a ne kao počinitelje ratnih zločina.

Za razliku od Njemačke, vlade balkanskih država još nisu sponzorirale velike javne programe i kampanje za obaviještavanje građana o događajima u prošlosti. Njemačka država nastavlja goniti osumnjičene ratne zločince, isplaćuje nadoknade žrtvama i vodi dokumentacijske centre, iako je od kraja Drugog svjetskog rata prošlo više od 60 godina.

Zakopavanje prošlosti umjesto suočavanja

Susjedi Srbije - BiH, Hrvatska i Kosovo - vide Srbiju kao počinitelja najtežih ratnih zločina na njihovu teritoriju. Prema podacima Centra za humanitarno pravo u Beogradu, Srbija je predala Haaškom sudu više od 47 osumnjičenih. I sama je procesuirala 383 osumnjičena pred lokalnim sudovima, što je za rezultat imalo 143 podignute optužnice i 68 osuđujućih presuda. Ipak, i dalje je mali broj onih Srba koji shvaćaju razmjere zločina počinjenih u njihovo ime tijekom vladavine Slobodana Miloševića.

‘Suradnja s Haaškim sudom i dalje se doživljava kao kao neugodna obaveza i cijena koja se mora platiti za pridruživanje Europskoj uniji’, kaže Nataša Kandić, direktorica Centra za humanitarno pravo.

Srbija nije žurila s izručivanjem glavnih osumnjičenika za ratne zločine, među kojima su Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Obojica su se uspješno skrivali, Mladić čak 15 godina, unatoč tome što ga je Haaški sud označio kao glavnog počinitelja masakra iz 1995. godine, kada je u Srebrenici u istočnoj Bosni pobijeno oko 8000 muškaraca i dječaka muslimana.

Konačno je izručen u Haag u svibnju ove godine, kada je postalo jasno da kandidatura Srbije za ulazak u EU direktno ovisi o izručenju državljana traženih zbog počinjenih ratnih zločina.

Dejan Anastasijević je novinar iz Srbije koji je dugi niz godina istraživao ratne zločine počinjene devedesetih godina. U blogu koji piše za BIRN, objavio je: 'Većina Srba ne vjeruje da je Mladić kriv za bilo kakve ratne zločine, ali im ne smeta što je uhićen ako je to uvjet za ulazak u Europsku uniju, koju doživljavaju kao obećanu zemlju u kojoj novac raste na drveću.

’Ovo je savršen primjer nastojanja Srbije da skorašnju prošlost zakopa i da se nijednog trenutka s njom ne suoči. Čak i ako im se predoče neoborivi dokazi, ljudi će obično slegnuti ramenima, reći da se ‘u ratu događaju ružne stvari’ i promijeniti temu.’

Tanja Matić, novinarka koja za novinsku agenciju SENSE prati suđenja za ratne zločine u Haagu, vrlo je kritična prema vodstvu Srbije.

’Da bi se Srbija suočila s prošlošću, političari moraju jasno i glasno osuditi ratne zločine, a ne izdavati priopćenja kojima se odgovornost za ratne zločine dijeli na sve sudionike u sukobima, čime se zločini, zapravo, opravdavaju’, kaže ona.

Branitelji nisu zločinci

Većina Albanaca na Kosovu zna da Srbija nije osudila mnoge ratne zločince osumnjičene za zvjerstva izvršena nad albanskim stanovništvom. Većina Srba na Kosovu vjeruje da kosovska vlada, u kojoj Albanci čine većinu, još nije optužila i kaznila etničke Albance odgovorne za ratne zločine počinjene za vrijeme i poslije zračnih napada NATO-a 1999. godine, koji su konačno doveli do povlačenja srpskih snaga s Kosova.

Neki od izbjeglih Albanaca koji su se vratili kućama optužili su srpsko stanovništvo za akcije koje su poduzimale snage Slobodana Miloševića. Zbog toga su Srbi bili direktno napadani i prisilno iseljavani iz svojih domova ili su sami odlazili u strahu od osvete.

Elira Čanga
Otac Nebojše Perića je ubijen poslije rata na Kosovu
Nebojša Perić,
star 40 godina, živi u Gračanici, gradu s većinskim srpskim stanovništvom, 10 km od prijestolnice Prištine. On je odlučan u želji da ostane na Kosovu, unatoč sumnjama da bi lokalni Albanci mogli biti odgovorni za otmicu i ubojstvo njegova oca krajem 1999. godine.

Nebojša želi da njegovo dvoje djece, od pet i tri godine, odrastu na Kosovu i veruje da će pomirenje biti moguće tek nakon što se konačno utvrdi istina.

'Želim da moja djeca imaju budućnost ovdje, ali želim i saznati istinu o ocu. Vjerujem da svi Srbi koji ovdje žive žele istu stvar', kaže on.

'Osobno znam za mnoge slučajeve ubijenih Srba, naročito poslije rata na Kosovu... ono što nam je potrebno jest međunarodna istraga, jer Srbi ovdje ne vjeruju da albanska istraga može dovesti do rješenja u ovim slučajevima', kaže Jelena, 33-godišnja etnička Srpkinja iz Gračanice.

Kosovska vlada je u lipnju ove godine osnovala Institut za ratne zločine sa zadatkom da nepristrano istražuje i dokumentira strahote počinjene za vrijeme rata.

Međutim, uz tako izraženo nepovjerenje i animozitet na svim stranama, morat će proći još puno vremena prije nego što bilo koja pojedinačna organizacija zadobije povjerenje svih etničkih skupina.

Većinu postupaka za ratne zločine na Kosovu vodili su međunarodni tužitelji i suci - 58 slučajeva do danas, izvještava Centar za humanitarno pravo. Ipak, ovi postupci nisu pomogli etničkim Albancima da prihvate činjenicu da su i njihovi sunarodnjaci napadali Srbe, unatoč nalazima istražitelja i tužitelja Haaškog suda.

'Sve su to izmišljotine, nijedan Albanac ne bi mogao to uraditi. Srbi su ti koji su ubijali i mučili, a sad nas (kosovske Albance) optužuju za otmice, mučenje i ubijanje Srba. Ne mogu povjerovati u te laži’, kaže Armend, tridesetogodišnji taksist iz Prištine.

Jehona, tridesetpetogodišnja albanska službenica, kaže: ‘Treba pažljivo razdvajati takve pojedinačne zločine, počinjene u znak odmazde, od organiziranih zločina protiv čitave zajednice ili populacije.’

Ako se izuzme osnivanje Instituta za ratne zločine, najveći dio posla na otkrivanju istine i postizanju pomirenja vlada je prepustila malom broju nevladinih organizacija i grupa za lobiranje, kao što je Fond za humanitarno pravo na Kosovu.

Elira Čanga
Bekim Blakaj, šef Fonda za humanitarno pravo na Kosovu, pregledava Web-stranice Kosovske knjige sjećanja
Bekim Blakaj,
šef Fonda za humanitarno pravo na Kosovu, ustanovio je Knjigu sjećanja, centralni registar s podacima o svim ubijenim ili nestalim stanovnicima Kosova. Rođaci i prijatelji mogu dodavati informacije i tražiti podatke o tome gdje su njihovi voljeni posljednji put viđeni.

On kaže da 'i dalje predstavlja tabu govoriti o žrtvama drugih zajednica’ na Kosovu i da će tako ostati dok osumnjičeni za ratne zločine na svim stranama ne budu optuženi i osuđeni za svoja nedjela.

Mati Raatikainen je glavni istražitelj u Odjelu za ratne zločine pri EULEX-u, Misiji Europske unije za vladavinu prava na Kosovu.

On naglašava da je trenutačno aktivno 70 postupaka i dodaje da svjedoci u mnogim slučajevima oklijevaju istupiti i svjedočiti, kao i to da se mnogi etnički Albanci protive progonu boraca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koje doživljavaju kao borce za slobodu i nacionalne heroje.

Poslije godina represije 90-ih, Albanci su počeli zahtijevati veće slobode, što je dovelo do rađanja OVK-a. Do 1997. godine OVK je počeo napadati srpske policijske i vojne ciljeve, što je dovelo do brutalnih napada Miloševićevih snaga.

'Imamo teškoća sa slučajevima u koje su umiješani borci OVK-a. Dokazi postoje, ali teško je nagovoriti svjedoke da istupe i svjedoče. U isto vrijeme, svaka optužnica protiv bivših pripadnika OVK-a izaziva buru negodovanja’, objašnjava Raatikainen.

Spora promjena stavova u Hrvatskoj

U Hrvatskoj mnogi negoduju zbog procesuiranja hrvatskih boraca optuženih za ratne zločine, jer sebe doživljavaju kao žrtve srpske agresije koja ih je natjerala da se bore kako bi obranili granice svoje zemlje.

Ovo godine je došlo do burne reakcije javnosti i oštrog pada podrške Haaškom sudu nakon što je hrvatski general Ante Gotovina osuđen na 24 godine zatvora.

Gotovina je zapovijedao hrvatskim snagama tijekom ratne operacija Oluja kojom je 1995. godine ponovo uspostavljena kontrola nad područjem koje su prethodno kontrolirali Srbi. Prema saznanjima Haaškog suda, u ovoj operaciji je ubijeno najmanje 150 Srba. Oko 200.000 Srba je prebjeglo u susjednu Srbiju i većina se nikad nije vratila.

S obzirom na to da je ovom ofenzivom osigurana nezavisnost Hrvatske i okončan krvavi četverogodišnji sukob, Gotovina ovdje ima status nacionalnog heroja.

Događaji iz 1991. godine još su svježi u sjećanju Hrvata. Tada su hrvatski Srbi - uz pomoć dominantno srpske jugoslavenske vojske - proglasili trećinu Hrvatske kao svoj teritorij i osnovali Republiku Srpsku Krajinu.

Grad Vukovar je sravnjen sa zemljom već u prvim mjesecima rata. Ljiljana Alvir, Hrvatica iz Vukovara, izgubila je zaručnika i brata u borbama za grad.

Ljiljana Alvir je imala samo 21 godinu kada je pala u ruke srpskim snagama. Tri dana kasnije je oslobođena u razmjeni zarobljenika, ali njezin zaručnik i brat se nikada nisu vratili.

‘Čak ni danas nemam mira, ni ja ni moja obitelj. Ne znamo je li mi brat živ ili mrtav. Bojimo se zapaliti mu svijeću jer ne želimo vjerovati da ga više nema. S druge strane, bojimo se i ne zapaliti je, da ne bude posljednji kome svijeća nije zapaljena”, kaže ona.

Marica Seatović, Srpkinja iz Nove Subočke, sela u Hrvatskoj, također traži da počinitelji budu kažnjeni. Izgubila je supruga u sukobima 1991. godine i kaže da ljudi koji su ga ubili nikada nisu privedeni pravdi.

‘Otišla sam u susjedno selo na tri dana i kad sam se vratila, našla sam muža ubijenog, zajedno s još dvojicom susjeda. U međuvremenu sam saznala i tko ga je ubio - šestorica hrvatskih vojnika. Sahranila sam muža prije 20 godina i do danas moram živjeti s tim’, kaže ona.

Elira Čanga
Vesna Teršelić, šefica organizacije Documenta, kaže da optužnice Haaškog tribunala protiv hrvatskih boraca i dalje izazivaju negodovanje
Vesna Teršelić
vodi organizaciju Documenta, centar koji je formiran da bi se sve slojeve hrvatskog društva potaknulo da prihvate činjenicu da su se ratni zločini događali na obje strane.

’Primjećujemo da je poslije svih ovih godina došlo do izvjesnog pomaka u stavovima, ali to još nije dovoljno. Mediji u Hrvatskoj nisu zainteresirani za priče o suđenjima za ratne zločine, mada bi to pomoglo da se javnost informira o onome što se događa u Haagu. Ljudi bi se tako informirali i privoljeli osuditi ovu vrstu zločina’, kaže ona.

Da bi oslikala razliku između teorije o suđenju ratnim zločincima i onoga što se događa u stvarnom životu kada stigne optužnica za nekog od naših, ona navodi podatke iz istraživanja javnog mnijenja obavljenog 2006. godine, prema kojem 61 posto Hrvata smatra da bi sve zločine trebalo istražiti i kazniti. Kada je istim ispitanicima postavljeno pitanje podržavaju li suđenje Gotovini, postotak pozitivnih odgovora je naglo opao.

Damir Grubiša, profesor na Sveučilištu u Zagrebu, objašnjava: 'Slučajevi kao što je Gotovinin povezuju ratne zločine i nacionalizam, što nije dobro.’

Hrvatska vlada je nedavno predložila usvajanje novih zakona kojima se odbacuju sve optužnice za ratne zločine podignute u Beogradu.

Takav potez je izazvao oštre kritike. Poslije objavljivanja izvještaja organizacije Amnesty International u listopadu, EU je kritizirao Zagreb tvrdeći da se političari na taj način dodvoravaju glasačima koji se protive suđenjima za ratne zločine pred dolazeće prosinačke izbore.

Suočavanje sa prošlošću u Njemačkoj

Iako se događaji u Njemačkoj iz vremena Drugog svjetskog rata ne mogu direktno uspoređivati s ratovima na Balkanu, način na koji se njemačko društvo nastavlja suočavati s vlastitom prošlošću može poslužiti kao poučan primjer.

Njemačka ne zaboravlja žrtve Drugog svjetskog rata, što uključuje šest milijuna Židova ubijenih u holokaustu.

U Židovskom muzeju u Berlinu sačuvani su činjenični dokazi i prikazi života i sudbina pripadnika židovskog naroda, zajedno s njihovim osobnim predmetima i kopijom jedne plinske komore.

Tanja Petersen,
direktorica programa u muzeju, naglašava zašto je važno da Nijemci shvate povijest odnosa između židovske zajednice i ostalih segmenata njemačkog društva prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.

Ona naglašava da su Njemačkoj bila potrebna desetljeća da bi stigla do ovog stupnja, što potvrđuje i činjenica da je muzej otvoren tek 2001. godine, više od 50 godina poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Danas u Njemačkoj postoje brojni centri koji se bave dokumentacijom zločina iz vremena nacizma.

Organizacija Sjećanje, Odgovornost, Budućnost (Erinnerugn, Verantwortung, Zukunft) daje nadoknade obiteljima žrtava i preživjelima, a financiraju je vlada Njemačke i privatni sektor.

Ralf Possekel, direktor ovog programa, kaže: 'Obrazovanje je najbolji način da se razumije prošlost, pa su otuda udžbenici povijesti ključ za spoznaju istine.’

Revidiranje povijesnih knjiga


Daily Mail
Istraživač Georg Stoeber kaže da njemački udžbenici povijesti iz njegova vremena nisu govorili o ratnim zločinima iz nacističke ere
Georg Stoeber,
šezdesettrogodišnji istraživač u Institutu Georg Eckert koji se bavi istraživanjem udžbenika u različitim zemljama, kaže: ‘Kada sam ja išao u školu, početkom šezdesetih godina, nismo mnogo učili o Drugom svjetskom ratu i ulozi Njemačke.’

Njegova tridesetdvogodišnja kolegica Almuth Stolecki imala je sasvim drugačije iskustvo.

‘Kada sam ja išla u školu, osamdesetih i devedesetih godina, ne samo da smo govorili o holokaustu i ubijanju Židova, već smo u mnogim slučajevima odlazili posjetiti neke od spomenika ili obitelji žrtava’, sjeća se ona.

Hannes Grandic, šef Katedre za jugoistočnu Europu na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, kaže da bi njemačko iskustvo moglo biti od koristi državama na Balkanu.

‘Otkrivanje istine i razumijevanje, to je proces koji dugo traje. Ljudi na Balkanu trebaju razgovarati i slušati jedni druge. To, na žalost, nije čest slučaj’, kaže on.

Za to vrijeme na Kosovu, mogućnost da etnički Srbi i Albanci konačno razumiju i uvaže patnje druge strane ne izgleda kao nešto što bi se moglo ostvariti u skorije vrijeme.

Za Kosovare kao što su Kumnova i Perić, prvi korak ka razumijevanju i možda praštanju mora biti utvrđivanje što se točno dogodilo s njihovim voljenima.

Dok se ne riješi pitanje žrtava, i sam spomen patnji ‘druge strane’ predstavljat će tabu, a etnički Srbi i Albanci će ostati podijeljeni još mnogo godina.

Elira Čanga je novinarka iz Tirane. Ovaj članak nastao je u okviru projekta Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koji je rezultat inicijative Robert Bosch Stiftung i ERSTE Foundation, u suradnji s Balkan Investigative Reporting Network.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još