Prve službene reakcije na konačno postizanje dogovora oko spasa eurozone idu u posve očekivanom smjeru međusobnog ohrabrenja i opreznih, ali optimističnih prognoza za budućnost.

Nicolas Sarkozy govori o 'globalnom, ambicioznom i uvjerljivom odgovoru na krizu' te o uvjerenju da će 'čitav svijet s olakšanjem dočekati rezultat pregovora', Angela Merkel ne dvoji da je 'napravljeno ono što se moralo napraviti', a direktorica MMF-a, Christine Lagarde pozdravlja 'bitan napredak' postignut u Bruxellesu te upućuje čestitke europskim čelnicima. Francuski ministar ekonomije, François Baroin, pokazao se pak kao jedan od najoptimističnijih prognozera te je uvjeren da će dogovor u Bruxellesu 'spasiti valutu te će urediti dužnički krizu, što će nas izvući iz zone turbulencija, dozvoliti ekonomski polet te stabilizirati eurozonu'. Suvišno je i napominjati, Sarkozyjeve kolege iz vladajuće stranke UMP pune su ohrabrenja spram budućnosti eurozone.

Niz otvorenih pitanja

Kad bi se novonastali dogovor, koji je donesen nakon desetosatne sjednice, ocjenjivao samo po kriteriju usuglašavanja, europski čelnici mogu si s punim pravom uputiti međusobne čestitke i usvojiti tješiteljski ton spram fragilne eurozone. Naime, nakon maratonskih i neproduktivnih sastanaka, bezbroj odgoda, pa često i kontradiktornih izjava, kompromisno rješenje je napokon postignuto. No isto rješenje ostavlja niz otvorenih pitanja koja će se morati u nadolazećem razdoblju brzo rješavati.

Prvo, kolika će zaista biti snaga EFSF-a? Početni kapital od 440 milijardi eura neće biti dovoljan, a za proširenje fonda (zasad se iznose procjenu o jednom bilijunu) EU će se obratiti stranim tržištima, kao što su Japan i Kina. Francuska opozicija, na čelu sa socijalistima, koji pred izbore bilježe znatnu prednost u anketama, nije propustila priliku kritizirati to spekulativno kockanje s europskim fondovima i prizivanje moćne i rastuće kineske ekonomije u pomoć.

Zatim, preporuke bankama za dokapitalizaciju ostavljaju mnogo nedorečenog prostora. Bankama se savjetuje da sredstva prve potraže u vlastitim fondovima, potom na tržištu, a tek zatim kod nacionalnih vlada, a u zadnjem scenariju mogle bi se obratiti EFSF-u. Vodeće francuske banke, koje zahtijevaju injekciju od 8,8 milijardi eura, najavile su da će se moći dokapitalizirati vlastitim sredstvima, talijanske i španjolske banke zahtijevat će pomoć države, a moguće i sredstva EFSF-a, dok će grčke banke, unatoč tome što se zemlji briše 50 posto duga, dio svog kapitala morati staviti pod državnu kontrolu.

Pozitivna reakcija dala se ipak nešto preciznije detektirati na financijskim tržištima, koja su danas otvorila s bitnim rastom. Pariška burza zabilježila je rast od 3,8 posto, a burza u Frankfurtu rast od 3,5 posto. Pozitivan pomak osjetio se i na dalekoistočnim burzama Tokija, Seula i Hong Konga.

Financijski kritičari govorili su pak najviše o efektu gašenju požara, o izostanku ikakve dugoročne vizije eurozone, dok na političkom planu dugotrajna monetarna nestabilnost može realno postati idealnim terenom za sve vrste separatizama i populizama kojima argument smanjenog financijskog suvereniteta oslabljenih članica eurozone dolazi kao naručen.

A iako je federalizam riječ koja će se teško pojaviti u govorima političkih čelnika, već je zamjenjuju mekši pojmovi zajedništva. Napravljeni su ipak mini koraci prema nekom tipu jače ekonomske zajednice, i to prije sve kroz mjere nadzora. Tako će Europska komisija biti zadužena za nadzor trošenja europskih sredstava u zemljama s velikom deficitom te će moći predlagati korekcije tijekom cijelog procesa. Zapravo, niz je komentatora već primijetilo paradoks u tome da su tzv. euroskeptične članice, poput Finske i Nizozemske, izazvale jačanje zajedništva zbog akutne krize u južnim članicama eurozone, Grčkoj, Italiji, Španjolskoj. Dok je Španjolska pohvaljena zbog restriktivnih mjera koje bi premijera Josea Luisa Rodrígueza Zapatera mogle koštati izbora, talijanski slučaj, zbog enormnog vanjskog duga od 120 posto BDP-a, izaziva opravdano veću zabrinutost i nestrpljenje.