Sve bi bilo u najboljem redu da plan Jose Manuela Barrosa za spas eura, a koji je predstavljen danas javnosti, nije već pomalo stara stavka među opcijama za izlazak iz krize. Na to ga je brutalno podsjetio čelnik Deutsche Banka na presici povodom iznesenog prijedloga Komisije. Povećanje kapaciteta Fonda za financijsku stabilnost sa 440 na 2.500 milijardi eura i rekapitalizacija banaka među inima i intervencijom Europske središnje banke je za Josefa Ackermanna zatvaranje očiju pred jedinim uzrokom krize. Tim da neke države ne mogu vraćati svoje dugove
Poredak moći u eurozoni povlači za sobom jasan zaključak. Tko god će iscrtati put za rješavanje krize eura, to definitivno neće biti Europska komisija. Barroso je u najboljem slučaju odlično napravio domaću zadaću te ponudio plan za dokapitalizaciju banaka i višestruko povećanje volumena Europskog fonda za financijsku stabilnost, nešto što je Angela Merkel, pretpostavljamo, čula već nebrojeno puta unazad nekoliko mjeseci. No strategija će se prije svega odlučiti u Berlinu (uz blagu asistenciju Pariza). Jasno to pokazuje i istup Josefa Ackermanna, čelnika Deutsche Banka, koji je odbacio Barrosov plan s obrazloženjem da nije poanta u slijevanju dodatnog novca u bankarske portfelje, već tamo gdje je stvar i započela – u očitoj nemogućnosti da neke nacionalne vlade garantiraju za svoje državne obveznice.
Kriza eura nije kriza banaka, već kriza duga suverena koja se potom reflektirala i na bankarski sektor, jer su banke bili najveći kreditori grčke, talijanske, portugalske i inih vlada kojima su prorupljeni džepovi. 'Injekcija kapitala neće dotaknuti stvarni problem', kazao je Ackermann, a prenio Wall Street Journal, pozivajući vlade da poslože državne financije i tako vrate povjerenje ulagača.
Rekapitalizacija banaka bi prije svega značila, nastavlja CEO Deusche Banka, da investitori pristanu na gubitak još veće količine novca, jer bi se u tom scenariju najvjerojatnije vladama otpisala količina duga koji su nesposobne vratiti, ne dugoročno, nego nikada. Već sada im 21 posto uloženog nikada neće biti isplaćeno, a neke EU članice tipuju da se ide 50-postotnog brisanja duga, što će privatne investitore posebice obradovati.
Istina je da eurozona mora pod hitno zaštiti banke koje mahom gube ocjene kod rejting agencija i dionice im strelovito padaju, no njemački bankar se žestoko protivi primanju državne pomoći. Ne samo da se riskira inflacija, već se odgađa strukturalni problem problematičnih članica Unije, tj. kako smo naveli, nesposobnost za fiskalnu disciplinu i viziju gospodarskog rasta.
Ne treba niti spominjati kako davanje garancija od 2.500 milijarde eura za eventualni pojačani Fond za stabilnost, neće naići na preveliko razumijevanje u njemačkoj javnosti. Jasno je da će većina tog novca morati biti zajamčena berlinskom blagajnom i njezinim kreditnim ugledom.
