Svijet ANALIZA DRAGE PILSELA

Snažan udarac Obaminoj strategiji u Afganistanu

Ubojstvo Burhanudina Rabanija, bivšeg predsjednika Afganistana i glavnog pregovarača s umjerenim talibanima, smaknutog pred vlastitim domom u utorak u Kabulu u samoubilačkom napadu, jako je poremetilo planove američkog predsjednika Baracka Obame jer ostaje bez uvaženih i utjecajnih sugovornika u Afganistanu koji bi bili u stanju postići nekakav dogovor s talibanima

Smaknuće Burhanudina Rabbanija, ubijenog u napadu bombaša koji je aktivirao eksplozivnu napravu koju je nosio na glavi u turbanu, težak je udarac strateškoj izlaznoj politici američkog predsjednika u Afganistanu i loša vijest u vremenu povlačenja američkih snaga te godinu i dva mjeseca prije američkih predsjedničkih izbora. Naime, mir se ne dogovara pred kamerama i reflektorima, već na tajnim sastancima visoko pozicioniranih osoba koje se nalaze izvan fokusa pažnje sedme sile. Uglavnom je tako.

A važnost uloge Rabbanija nije bila na njegovoj praktičnoj učinkovitosti. Razglašeno Visoko vijeće za mir, kojem je predsjedavao već godinu dana, zapravo nije bio uspjelo u pomicanju pregovora s mrtve točke, ali to ne znači da je Rabbani bio osuđen na neuspjeh. Naprotiv. Rabbani je bio važan jer je general David Petraeus, dok je bio na čelu američkih snaga u Afganistanu, bio pokrenuo adekvatne mehanizme za dijalog s umjerenim frakcijama talibana te je u toj aktivnosti Rabbani bio ključni igrač.

Rabbani je bio posljednji afganistanski predsjednik (1992-1996) prije dolaska talibana 1996. i vladao je u kaosu rata s talibanima koji su u Kabulu ostavili više nereda nego za vrijeme rata protiv ruskih okupatora. Nakon poraza talibana 2001, kada su potjerani iz Kabula u akciji odmazde američkih snaga zbog napada na SAD 11. rujna te godine i zbog povezivanja s Al Kaidom i Osamom bin Ladenom, Busheva administracija je odabrala i instalirala Hamida Karzaija, čovjeka koji tečno govori engleski i dobro je povezan s kompanijama koje eksploatiraju plin.

Rabbani, koji je bio predsjednikom i te 2001. samo mjesec dana, da bi vlast prepustio Karzaiju, nikada nije bio blizak s nasljednikom te je prihvatio ulogu drugog najuglednijeg čovjeka u državi, ne skrivajući prezir prema činjenici da su neki bivši mudžahedini zauzeli strateška mjesta u novoj vlasti unatoč tome što su imali okrvavljene ruke kao što je bio slučaj s generalom Abulom Rašidom Dostumom (Uzbekom). Doduše, i Rabbani je bio mudžahedin nakon invazije SSSR-a 1979, ali nije činio zločine.

Ramazan Bašardost
, kandidat koji je bio treći na lažiranim izborima koje je Karzai 'dobio' 2009. i koje je međunarodna zajednica legitimirala gledajući po strani, smatra (a prenosi EFE) da je problem američke posttalibanske strategije taj što se oslonila na jednu od strana građanskog rata koji nije okončan i koji se još odvija paralelno glavnom ratu saveznika s pobunjenicima.

Rabbani nije bio osoba koja bi sve probleme riješila, čak ni kada bi opet postao predsjednikom, ali je bio jedan od rijetkih, možda i jedini, koji je uživao značajnu težinu u društvu u kojem je potrebna alternativa i korupciji i ratu. Oni koji su ga ubili, bilo da su to talibani bilo njihovi partneri iz tzv. Hakani mreže, znali su gdje jako udariti tako da Amerikancima od udarca glava bude ošamućena.

Ne zaboravimo da je ubojstvo Rabbanija uslijedilo nakon silovitog napada na američko veleposlantvo u Kabulu koji je trajao čak 20 sati, i to opet u zelenoj zoni, najsigurnijoj u zemlji. Jasna je to poruka kojom se želi kazati da saveznici sve teže kontroliraju situaciju ili, još gore, da ovaj rat neće dobiti.

Rigidni talibani su ubili Rabbanija kao 'izdajnika' (ubili su i dva 'mekša' talibana koji su se trebali susresti u utorak s Rabbanijem), to jest, zbog tijesne suradnje s Amerikancima. Ubili su ga i da pokažu da se povijest ponavlja: onako kako je u XIX. stoljeću bilo s Britancima, a u XX. stoljeću sa Sovjetima. Naime, talibanska propaganda tvrdi da će Amerikanci biti treća oružana sila kojoj neće uspjeti pokoriti Afganistan.

Među ključnim tezama generala Petraeusa, kojih je podržavao pokojni Rabani, nalaze se ove:

1) Dobiti podršku Afganistanaca. ‘U prvome redu, naše se snage moraju truditi da bi služile i štitile civilima zemlje. Moramo priznati da je građanstvo pravi ratni teren. Moramo ih poštivati, čuvati ih i pomoći im u izgradnji zemlje na način da nova vlast uključi i poštovanje tradicionalnim oblicima vladanja.’

2) Razviti pametniji rad na terenu. ‘Moramo znati biti dobri susjedi. Važno je znati gdje točno locirati naše snage i uvijek u konzultaciji s lokalnim vođama. Naše kretanje po terenu mora u najmanjoj mogućoj mjeri ometati normalan život ljudi. Moramo se potruditi da shvatimo njihovu kulturu, običaje, povijest, što od nas zahtijeva veliku sposobnost slušanja i puno čaša ispijenog afganistanskog čaja.’

i 3) Promovirati pomirenje. ‘To je zadaća za koju se mora poštivati Ustav Afganistana. Moramo zajedno s vlastima identificirati one koji pristaju na pomirenje od onih koji žele rat. Oni koji žele suradnju moraju postati dio solucije. Pobunjenici moraju biti razlomljeni i obeshrabreni’ (citati iz govora generala Petraeusa). I to je ono što se ovdje tvrdi: da je ova mirotvorno-ratna politika SAD-a ozbiljno ugrožena time što je izgubila najvažniju osobu u Afganistanu. Burhanudin Rabbani je uživao golemo povjerenje Afganistanaca bez obzira na etničko određenije i na plemensku podijeljenost. Bio je onaj koji je u sebi utjelovio tradiciju, borbu za suverenost, patriotizam, poštenje. Onaj koji je bio poveznicom između Afganistana i zapadnih demokracija. A Obama nema baš previše vremena ni manevarskog prostora za gradnju novih mostova.


Reuters
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još