Upozorenja na ugnjetavanje žena u SAD-u dobila su novu dimenziju nakon saznanja da je u protekle dvije godine sklopljeno najmanje 3.000 brakova uz prisilu mladenke, ili opravdanu sumnju na prisilu. Šokantno istraživanje ugledne nevladine organizacije Tahirih Justice Center pokazuje da je zaostali institut prisilnog braka itekako prisutan na teritoriju države koja se diči postignutom razinom ljudskih prava i sloboda
U mnogim slučajevima prisilni brakovi veoma su slični trgovini ljudima jer je riječ o prodaji mladih djevojaka i djevojčica budućim supruzima i njihovim obiteljima unutar imigrantskih zajednica u SAD-u.
Layli Miller-Muro, čelnica centra Tahirih, napominje da su djevojke najčešće prisiljene na brak prijetnjama koje uključuju izopćenje iz obitelji i izbacivanje iz kuće, premlaćivanje, otmice i prijetnje smrću. Nakon stupanja u brak, djevojke su često izložene obiteljskom nasilju i silovanju, uskraćene su im prilike za obrazovanje te su osuđene na doživotnu ovisnost o neželjenim supruzima.
Korijeni iz Bosne i Hercegovine
UNICEF procjenjuje da je u državama u razvoju danas više od 60 milijuna žena u dobi od 20 do 24 godine bilo prisiljeno na brak. Kako je sada utvrđeno, prisilni brakovi sklapaju se i u gotovo svim američkim saveznim državama, među imigrantima čiji korijeni sežu u 56 različitih država svijeta.
Uz Indiju, Pakistan i Bangladeš, imigranati koji prakticiraju prisilne brakove najčešće potječu iz Meksika, Filipina, Jemena, Afganistana i Somalije. Identificirani su deseci afričkih zemalja, brojne zemlje u Aziji i na Bliskom istoku te pojedine države u Europi (Rumunjska, Bosna i Hercegovina, Velika Britanija) i na američkim kontinentima.
Također, prisilni brakovi karakteristični su za različita vjerska opredjeljenja. Najviše slučajeva registrirano je među imigrantima iz zemalja većinske muslimanske vjeroispovijesti, no zabilježeni su i slučajevi među kršćanskim zajednicama (osobito katolicima), hindusima i budistima.
Svatovi bez mladenki
Često su u pitanju obitelji proistekle iz kultura u kojima je uobičajeno i očekivano 'udati' kćer prije navršenih 15 godina.
Ramatu Bungura iz njujorškog Centra za afričke žene Sauti Yetu, napominje da roditelji prisiljavaju djevojčice na brak da bi spriječile obiteljsku sramotu ukoliko im kćeri ne slijede stroga pravila ponašanja ili, u najgorem slučaju, zatrudne.
Prisilni brakovi događaju se kako unutar SAD-a, tako i u matičnim državama imigranata. U potonjem slučaju djevojčice s američkim državljanstvom najčešće služe za osiguravanje vize svojim supruzima. O takvim brakovima imigrantske zajednice šute kao zalivene, u strahu od američkih imigracijskih službi.
S obzirom na to da je prisilni brak zapravo rezultat nepisanog ugovora između obitelji djevojčica i obitelji njihovih budućih supružnika, u nekim kulturama nepoželjna je čak i prisutnost djevojaka na svadbama.
'Ljudi misle da je to što nisam bila na vlastitoj svadbi nekakav čin pobune, ali to su zapravo preferirale naše obitelji', rekla je Ayaan Hirsi Ali, bivša zatočenica prisilnog braka i osnivačica AHA Fonda. Ta instuticija sa sjedištem u New Yorku štiti prava žena na Zapadu od ugnjetavanja iza kojeg stoje pojedine kulture i religije.
Emocionalno zlostavljanje
AHA se nedavno bavio slučajem prisilnog braka u kojemu je žrtva smogla hrabrosti ostaviti supruga nakon 18 godina zajedničkog života. Njezina životna priča slična je sudbinama tisuća žena prisiljenih na brak, koje ipak ne smognu snage za otuđenje od najbližih. No ni ova priča nema sretan kraj.
Obitelj nesretne žene preselila se u SAD iz Indije kada su njoj bile dvije godine te je odrasla u njujorškoj četvrti Queens. Kada je bila tinejdžerica, njezin otac odlučio ju je odvesti u domovinu Indiju te joj nije dopustio povratak u SAD dok se ne vjenča s muškarcem kojeg joj je on odabrao. Popustila je, ali je neželjenog supruga ostavila na samom početku braka, objašnjavajući obitelji da je pala u depresiju zbog emocionalnog zlostavljanja koje je trpjela kao rezultat prisilnog braka.
Dogodilo se ono što je uobičajeno u takvim situacijama – obitelj ju je prikovala na stup srama i vršila pritisak dok se konačno nije vratila suprugu. Ova žena mogla je svojedobno izvršiti 'čin pobune' jer, za razliku od većine drugih, ima diplomu i zarađuje za vlastiti kruh, no danas je ponovno potčinjena, prezrena i od supruga i od vlastite obitelji.
SAD zaostaje za Britanijom
U drugom slučaju, objavljenom u sklopu istraživanja, maloljetna američka državljanka bila je dovoljno hrabra da potraži institucionalnu pomoć nakon što su joj roditelji fizički zaprijetili zbog odbijanja da stupi u prisilni brak. No umjesto da je zaštite, državna Agencija za zaštitu djece (CPS) vratila je djevojčicu obitelji, odbijajući preuzeti slučaj uz objašnjenje da je riječ o 'kulturalnim pitanjima'.
Layli Miller-Muro upozorava da SAD debelo zaostaje u rješavanju ovih slučajeva u odnosu na Veliku Britaniju, gdje postoji specijalna Jedinica za prisilne brakove, a zakonodavni okvir žrtvama omogućuje potrebnu zaštitu.
U Britaniji, osim toga, postoji i telefonska služba za pomoć žrtvama prisilnih brakova, a nisu rijetke ni operacije spašavanja britanskih državaljanki iz šaka njihovih novopečenih supruga na teritorijima država poput Pakistana ili Jemena.
'SAD je dosad učinio malo u prepoznavanju ili suočavanju s problemom prisilnih brakova. Ne postoje zakoni ni pravila za zaštitu žrtava, što znači da su mladim ženama (i nekim muškarcima) u kriznim stanjima na raspolaganju malobrojne opcije i resursi za ostvarenje pomoći', upozorava se u prvoj sustavnoj studiji o problemu prisilnog braka u SAD-u.
