Svijet MMF OGLASIO ZVONO ZA UZBUNU

Hoće li politika sunovratiti svjetsku ekonomiju?

Premda smo već godinama pod dojmom da je politička (ne)vještina potpuno pala pod stegu ekonomskih silnica te su se u bujici kapitalizma rastopile sve bitne razlike između lijevih i desnih, liberalnih i konzervativnih, njihovih i naših, 2011. nam servira demanti. Kako EU, tako i SAD, mogle bi odvesti razvijeni svijet u novu recesiju, kako izvještava MMF, ako se ne dogodi konzensus - ne bankara, već političara

Zvučalo bi utješno u nekim drugim okolnostima - ideje ovih dana vrijede daleko više od novca. MMF je izbacio službenu prognozu za svjetski ekonomski rast u idućoj godini i vijesti su loše: može biti samo gore. Standard &Poor's je jučer kreditno degradirao Italiju, očekuje se da će za nekih mjesec i kusur dana to učiniti i druga ključna agencija za rejting Moody's. Investitori traže sve veće premije na talijanske državne obveznice, Njemačka povlači svoje ljude iz Središnje europske banke jer se ne slaže sa politikom karitativnog otkupa talijanskog i španjolskog duga ne bi li se te dvije zemlje spasilo od neodržive cijene posuđivanja, na koju ih tjeraju investitori u panici. Ako se ijedna od te dvije zemlje zaljulja, povući će za sobom čitavu eurozonu i od ideje Unije neće ostati nijedna zvjezdica, tek 27 minusa.

Kako je objasnio Oliver Blanchard u ime MMF-a, EU se mora sabrati i hitno djelovati, baš kao i SAD. Bankroti i odvođenje mase ljudi na rub siromaštva ne može biti taoc političkih razmirica, proces koji je upravo na snazi među briselskom i washingtonskom političkom elitom. 'Globalna gospodarska aktivnost oslabila je i postala uneravnotežena, povjerenje je kreditora naglo palo u posljednje vrijeme, a rizici nove recesije sve su veći', poručio je Blanchard adresirajući prije svega posvađane tabore s obje strane Atlantika koji u ime ideološke poante režu grane na kojima sami sjede. A skupa s njima i njihove nacije.

Nije tako davno da smo pratili teatar u američkom Kongresu gdje su republikanci ucijenili Obamu dajući potporu za podizanje razine dopuštenog zaduživanja znajući da u ovom trenutku SAD nema drugu opciju za bakćanje sa stagnacijom i sve većom nezaposlenošću. Uvjet je prije svega bio nediranje u poreznu politiku koja privilegira bogate. Bez mogućnosti podizanja poreza Bijeloj kući je iz ruke izbačen najefikasniji način za krpanje rupa u državnoj blagajni. Preostaje tek brutalna strategija ušteda koja bi još uvijek najjaču svjetsku ekonomiju baciti na koljena.

U EU je situacija još kompleksnija. Zeleno svjetlo za svaku ozbiljniju reformu mora proći ratifikaciju 27 parlamenata. No to je tek administrativna stana priče koja već sama po sebi predstavlja problem zbog vremena koji oduzima, a za koje tržišta kapitala nemaju strpljenja. Politički, 18 članica eurozone trebalo bi reagirati promptno i jedinstveno shvaćajući Uniju jednako ozbiljno kao što shvaćaju svoje biračko tijelo, što ni izdaleka nije slučaj. Nedostaje vizija, liderstvo i politička volja da se s nekoliko brzih i radikalnih odluka Kontinent postavi na noge. Savjeti ekonomista o tome što treba učiniti pljušte na sve strane i svi praktički govore isto – bilo da Europska središnja banka da čvrstu garanciju da će štititi solventne ekonomije, a ostalima restrukturirati dug (za što definitivno ima kapaciteta), bilo da se uspostavi financijsko tijelo koje će izdavati euroobveznice, bilo da se poveća kapital Fonda za stabilnost ili sve troje u kombinaciji – no ključni donosioci odluka poput Angele Merkel ili Nicolasa Sarkozyja podijeljeni su između volje glasača i očite ekonomske nužnosti za opstanak eura. Nemaju ni hrabrosti niti strategije objasniti svojim pristašama što se zbiva i da solidarnost više nije stvar dobre volje već vlastitog ekonomskog uspjeha. Kada iz MMF-a poručuju da je situacija u eurozoni glavni razlog za zabrinutost te da je ovo posljednji 'poziv na oružje', onda se tek možemo zapitati gdje su generali.

Italija je paradigmatična za način na koji Bruxelles bezidejno odugovlači i gura glavu u pijesak. Nakon što joj je S&P's spustio ocjenu, Berlusconi je tek izjavio da se previše vode novinskim napisima. Za padrina ne postoji nikakav problem – talijanska ekonomija je u najboljem redu. Možda je prethodno trebao pročitati prognozu rasta Italije u 2012. iz analize MMFa – 0,3 posto, za razliku od 1,3 koliko su im prethodno dali. Eurozona će u cijelosti rasti svega 1,1 posto. Rim za sada (i ne zadugo) na površini drži Središnja europska banka kupujući taalijanske obveznice, oko programa proračunskih ušteda od 54 milijarde eura raspravljalo se preko mjesec dana (što je kap u moru naspram duga od 1,9 trilijuna), vrijednost dionica dviju najvećih banaka – UniCredit i Intesa Sanpaolo – pala je za 50 posto od početka godine, neliberalni zakon o radu tek čeka dugo najavljivanu reformu dok državu masovno napuštaju mlađi i obrazovani ljudi. S&P je najavio mogućnost jedan naprema tri za daljnju degradaciju Italije u skoro vrijeme. Čak i da se odluči na privatizaciju sve državne imovine u namjeri da odagnaju investitorske sumnje, ne bi se postiglo bogzna što s obzirom na volumen duga. A možda Berlusconi priželjkuje vatrenu apokalipsu uz kolektivni bunga bunga party? Čovjek je, naime, već obavio opsežne pripreme.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još