Svijet ANALIZA RUSKOG POLITOLOGA

Zašto Putin ima toliku potrebu pokazivati mišiće?

Što Rusi misle o navadi da im svakog ljeta jedan od glavnih manekena u zemlji i svijetu postaje njihov premijer, Vladimir Putin? Kad dotični poželi ponuditi svoje mišice javnom pogledu – bilo u divljini, ili kod doktora, na motoru ili tatamiju – urednici iz cijelog svijeta munjevito se laćaju duplerica i zadnjih stranica, pa izbacuju s njih sezonske starlete i sponzoruše kako bi napravili mjesta za nove samopromotivne materijale ruskog državnika

Razgolićeno poziranje u divljini, uspavljujući snajperski hici na usirijskog tigra, spuštanje na dno Bajkala, džudo DVD-i... Svijet ne zna što sljedeće može očekivati od čovjeka koji kao da želi biti ruski odgovor na Chucka Norrisa. U moskovskom političkom vrhu takva je akcijska uloga rezervirana samo za Putina. Zašto je tome tako, i kako na taj višegodišnji igrokaz reagira ruska javnost, za tportal je prokomentirao Nikolaj Petrov, politolog iz moskovskog Carnegie centra.

'Premijerov rad na vlastitom imidžu pokreću dva osnovna motiva. Prvi je stjecanje simpatija kod mladeži, premda ona dosad nije bila osobita politička sila, jer u malom broju izlazi na izbore', kaže Petrov.

Bolje atlet nego pijanac

'Drugi razlog je Putinova ljubav prema sportu. On doista radi na svom tijelu. Pazi na to kako izgleda i stvarno je u dobroj formi za 60-godišnjaka. U zadnje vrijeme to želi i javno demonstrirati', objašnjava moskovski znanstvenik.

Valja priznati da u ruskoj političkoj kulturi to nosi i određenu socijalnu funkciju: zemlja ima strašnih problema s alkoholizmom, nikotinskom ovisnošću, a u zadnje vrijeme i s heroinom.

'Putin sjajno igra na kontraste. Njegov prethodnik Boris Jeljcin bio je star, bolestan, imao je problema s alkoholom. Putin pak živi zdravo i u sjajnoj je kondiciji', objašnjava Petrov.

Uz navedenu simboličku igru valja se prisjetiti da je Rusija 90-ih pod Jeljcinom i sama djelovala poput bolesnika koji gubi samokontrolu, dok se u eri Putina iz raznih razloga ekonomski i upravljački oporavila do neslućenih razina.

'Danas Putin nastavlja svoju igru kontrasta s Dmitrijem Medvedevom: u usporedbi s predsjednikom, premijer se puno se uspješnije pozicionira i prikazuje kao svoj čovjek', smatra Petrov. Putin je, dakle, definitivno u novoj predsjedničkoj kampanji, premda se još uvijek pouzdano ne zna hoće li se doista kandidirati nauštrb Medvedeva, ili će zadržati poziciju formalno druge violine.

S obzirom na svjetski odjek njegovih aktivnosti, Putinove avanture nose i promotivni značaj za Rusiju - primjerice, za promociju njene raznolikosti i prirodnih ljepota
Populizmom protiv inteligencije

Na početku prošlog desetljeća plavkasti Peterburžanin djelovao je kao opasan tip s KGB_ovom sjenom na licu. Osim goleme moći koja mu pripada već po opisu posla, nije PR-ovska izmišljotina da Putin kao bivši špijun zna s oružjem, da ima crni pojas u džudu i da je majstor ruske borilačke vještine sambo. No otkako ga je američki časopis Time 2008. (godina ruske okupacije Gruzije) neočekivano i kontroverzno izabrao za osobu godine, sa svih strana Rusije stale su pristizati fotoseanse s Putinom u glavnoj ulozi i sa scenarijima dostojnim najžešćih dječjih strip-junaka 20. stoljeća. Tajanstveni i dostojanstveni KGB-ov 'silovik' odjednom se počeo ukazivati kao narcisoidni egzibicionist s duplerice.

Ozbiljniji tiskani i elektronički mediji u Rusiji obično ignoriraju Putinova gola torza, oružane demonstracije i avionske letove ispred zvuka. Pripadnici tzv. inteligencije, koji i inače izbjegavaju rusku televiziju i maskulturu, a žuti tabloidi i portali im čak ni ne dotiču percepciju, mogu se eventualno izrugivati s premijerovim postupcima (koji bi u nekom drugom kontekstu možda izazvali dijagnozu 'krize srednjih godina').

No spomenuta intelektualna elita, ukoliko se poželi kritički baviti kultom Putina, nema mnogo utjecaja na širu rusku javnost. Politolog Nikolaj Petrov smatra da vaga uvjerljivo preteže na onu stranu javnosti kojoj su Putinove akcijske epizode i dalje dojmljive i simpatične.'

Putin kao Sarkozy i Berlusconi

'No nisam siguran da te Putinove tehnike, za koje me pitate, ključno utječu na njegovu popularnost. On ju podiže nekim drugim, još više proračunatim potezima – naprimjer, kada je lani išao položiti cvijeće na grob navijača Spartaka Jegora Svidorova', podsjeća Petrov. Svidorov je ubijen u uličnom okršaju s kavkaskim doseljenicima, nakon čega su Moskvu danima potresali fašistoidni mitinzi i pogromi nad ljudima 'neslavenske fizionomije'. Putin je svojim ponašanjem podilazio desničarskim strastima, ali je tih dana odradio i džudaški trening s kavkaskim majstorima.

Petrov smatra da se u Putinovom slučaju ipak ne može govoriti o kultu ličnosti, već više o svojevrsnom mačizmu. No kako ruska povijest obiluje fenomenom kulta ličnosti, zanimalo nas je vidi li politolog u premijerovim promocijskim tehnologijama neke poveznice s prethodnim praksama kremaljskih vladara.

'Meni se čini da je prije riječ o suvremenom fenomenu, koji uzima maha i izvan Rusije. On proizlazi iz prirode medijskog sustava u kojem je ključan faktor još uvijek TV i u kojem su političari shvatili da ovise o neartikuliranoj gomili čije ukuse i očekivanja mogu zadovoljavati ovakvim populističkim metodama. I oni čine što treba da bi gomila bila zadovoljna. Riječ je, naravno, o negativnoj pojavi, koja međutim nije ekskluzivno ruska. Slične tehnike primjećujemo i kod nekih zapadnih političara – primjerice kod Sarkozya ili Berlusconija', upozorava Petrov.

Primjetio bi ih sigurno i u Hrvatskoj, pogotovo u ovoj izbornoj godini, kada premijerka i ministri države koja se ljulja u teškoj dužničkoj krizi, umjesto o reformama, otvaraju pljesnivu debatu treba li Hrvatska biti crvene, ili pak neke druge boje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još