'S cijenama hrane raste svjetska glad. Čak i u Americi, neprestano u zadnje tri godine. Problema s opskrbom hrane ('food insecurity') u SAD-u danas ima oko 15 posto kućanstava što je oko 45 milijuna ljudi. Jednak broj Amerikanaca nije zdravstveno osiguran, a nešto manje smatra se siromašnima. Za to vrijeme, Program za hranu i poljoprivredu UN (FAO) od 2009. neprestano bilježi porast cijena hrane. Svjetska banka objavila je kako je hrana na globalnom tržištu u posljednjih godinu dana poskupila za trećinu, što je šok i za razvijene zemlje
'Oženite se poljoprivrednicom ili poljoprivrednikom. Kupite zemlju. Ujedinjeni narodi, brokeri i fondovi, banke i vlade, svi se, izgleda, slažu da cijene hrane više neće padati', u srpnju je Britancima savjetovao komentator Guardiana.
Jug planeta mnogo je jadniji. U Somaliji oko deset milijuna ljudi trenutačno gladuje zbog sušom uništenih usjeva. U zemljama Južne Amerike, jugoistočne Azije i središnje Afrike te afričkog roga, prema UN-ovom Svjetskom programu za hranu (WFP) danas je gladno i pothranjeno 925 milijuna ljudi. To je gotovo dvostruko više od broja stanovnika Europske unije. Nakon prirodnih katastrofa i ratova, WFP rast cijena navodi kao treći razlog svjetske gladi. 'Poljoprivrednici u siromašnim zemljama ne mogu kupiti ni sjeme za sjetvu usjeva za svoje obitelji. Siromašni su gladni, a gladni ostaju siromašni', upozorava WFP.
U međuvremenu, u Britaniji mjere prehrambeni standard – tipična košarica u godinu dana poskupila je za oko šest posto. Pojedinačno, pravi engleski maslac za 40 posto, čokoladni biskviti 50 posto, a kava 20 posto, piše Guardian. Ipak, svijet je više zabrinut zbog predviđanja poput izvještaja Oxfama o nastavku negativnog trenda do 2030. godine, a stvar pogoršava utjecaj klimatskih promjena. Oxfam, međunarodna humanitarna organizacija, proljetos objavila je da u sljedećih dvadeset godina očekuje poskupljenje hrane u svijetu za 70 do 90 posto. Razloge nalaze u nestabilnom međunarodnom tržištu, porastom konflikata oko vode i rastućoj izloženosti nepripremljenog stanovništva na poplave i suše.
Walden Bello, filipinski sociolog i suradnik nizozemskog Transnational Institutea, smatra da se divljanje cijena hrane ne može obuzdati unutar sveprisutnog slobodnog tržišta i njegovih institucija. Upravo ono omogućilo je prelijevanje utjecaja financijske krize na tržište hrane u cijelom svijetu. U nedostatku sigurnih ulaganja, spekulativni kapital počeo se baviti hranom, a UN je upozorio da su spekulacije od 2007. imale značajan utjecaj na kretanje cijena hrane. Štoviše, Peter Wahl iz Njemačke organizacije za svjetsku ekonomiju, ekologiju i razvoj (WEED), smatra da je upravo spekuliranje na poljoprivredno-prehrambenom tržištu imalo presudan utjecaj na poskupljenje hrane još 2007/2008. godine.
Zato u knjizi 'Ratovi za hranu' Bello kritizira globalizirani kapitalistički model poljoprivredne proizvodnje, s vladajućim multinacionalnim sustavima, koji nisu tako učinkoviti kako se većinom misli. Dokaz tome je glad koja posljednjih desetljeća neprestano raste. Međutim, sve što su početkom godine vođe G20, industrijskih najrazvijenijih zemalja svijeta, imale za poduzeti je narudžba novog izvještaja od UN-ovih i drugih međunarodnih agencija o tome 'kako bolje ublažiti i upravljati rizicima povezanima s cijenama hrane i drugih poljoprivrednih proizvoda, bez ometanja tržišnog ponašanja…' Izvještaj je napravljen, broj gladnih opet rastao, tržište se nije ometalo.
Umjesto podčinjavanja tržišta velikim kompanijama, Bello predlaže deglobalizaciju i deliberalizaciju poljoprivrede, radi omogućavanja razvoja lokalne poljoprivredne proizvodnje, sa seljacima kao njezinim nositeljima. To će donijeti ne samo povećanje produktivnosti nego također i smanjenje cijene hrane, jer će je izvući izvan utjecaja spekulacija, smatra. Ali seljačku proizvodnju danas uništavaju upravo veliki sustavi nudeći se potrošačima kao učinkovitiji i jeftiniji, i to samo dok potpuno ne ovladaju ciljanim dijelom kolača kada kreću poskupljenja.
I u američkom Međunarodnom institutu za politiku hrane također smatraju da je lokalnoj seljačkoj proizvodnji potrebna dodatna potpora. Protiv nestabilnosti i poskupljenja hrane, oni predlažu također međunarodne makroekonomske mjere. Od Kine i Indije traže oslobađanje dijela rezervi žitarica radi smirivanja cijena u tim dvjema zemljama, gdje rastom standarda raste i potražnja za hranom. K tome, predlažu smanjivanje cijena hrane posebnim međunarodnim ugovorima i osnivanje rezervi za humanitarne intervencije. Rezerve bi se napunile donacijama velikih proizvođača poput SAD-a i Kine, gdje bi dijelom bile i smještene, dijelom u zemljama uvoznicima poput Etiopije i Bangladeša, a kontrolirao bi ih UN-ov Program za hranu.
