Hugo Chávez sasvim sigurno razmišlja što će kazati i kako će nastupiti kada bude poznata sudbina pukovnika Gadafija, to jest, kada postane službeno da on više ne vlada Libijom. Za sada, od nedjelje navečer, samo ponavlja svoje napade na račun NATO-a, SAD-a i europskih vlada koje 'bacaju bombe na Tripoli, samo tako, jer ih je volja, ne štedeći ni domove civila, ni bolnice, ni škole, ni tvornice, ni kulturne ustanove'. Zapravo, kako kaže Chávez, oni koji napadaju Gadafija, znaju što hoće, dočepati se bogatstva Libije.

'Molimo Boga za libijski narod, za mir u svijetu', zavapio je Chávez, opisujući događanja u i oko Tripolija kao 'masakr' u režiji saveznika.

Doduše, Hugo Chávez ne spominje više pobunjenike ni privremenu ustaničku vladu u Benghaziju, koju je do sada nazivao 'terorističkom'. Ne spominje više toliko ni velikog prijatelja i važnog saveznika Gadafija. A prije par tjedana na nacionalnoj je televiziji, kako on samo zna, slao je poljupce i podršku riječima: 'Živio mi ti pukovniče. Dug život Moameru Gadafiju. Živjela Libija. Drži se, pukovniče, živjet ćeš i pobijedit ćeš!' I tako je Chávez bio ostao posljednji lider koji je javno ostao uz Gadafija, na vlasti od 1969.

Cháveza je jako bilo pogodilo što su pobunjenici preimenovali gradski nogometni stadion u Benghaziju i maknuli mu ime koji mu je dao Gadafi: 'Stadion Hugo Chávez' da bi ga prekrstili u 'Mučenike mjeseca veljače'.

Da nogometni stadion u Libiji bude nazvan po predsjedniku Venezuele govori samo u prilog njihova, libijskoga i venecuelanskoga savezništva protiv američkog imperijalizma.

No što se mijenja sada kada se Gadafijev odlazak čini sasvim izgledan? Koliko osobno gubi sam Chávez?

Julio Cesar Pineda, veleposlanik Venezuele u Libiji između 1996. i 2000. kaže kako će javni imidž Huga Cháveza biti jako oštećen i da će se pojačati njegova izolacija u međunarodnoj zajednici. Jer ovo nije rat 'međunarodnog imperijalizma protiv Libije'. Rezolucije su izglasali i libijski saveznici kao što su Brazil, Rusije i Kina. Za Pinedu, koji je to kazao za BBC, Chávez ne samo što gubi važnog političkog saveznika, već odlazak Gadafija otvara proces izuzetne nestabilnosti u ekonomiji Venezuele. Dugoročno, može dovesti i do samoga Chávezova pada.

Iz toga razloga, Hugo već upozorava kako se imperijalisti neće zaustaviti samo na osvajanju libijske nafte nego će nakon toga krenuti na plijen u Venecueli. On je kazao da postoje unutarnji neprijatelji koji već pripremaju, u dosluhu s Washingtonom, puč kojim bi ga se svrgnulo, što bi dovelo do građanskoga rata jer 'narod neće pristati na diktate jenkija!'

Što je tomu pozadina? Gadafi i Chávez su bili potpisali ugovor o suradnju u visini milijarde dolara. To se gubi. No više od toga, Venezuela gubi ulazak u afrička tržišta što joj je Gadafi omogućavao, naravno, uz nekakve ne baš male postotke osobne zarade. I svakako će biti važno kakva će biti politika nove libijske vlasti u OPEP-u.

Chávez neće nikako priznati novu libijsku vlast. Ne na početku, pa će nastaviti, na bilo koji način, podržavati Gadafija ili njegove ljude, omogućavajući im i azil ako treba, baš kao što je podržavao Manuela Zelayu u Hondurasu.

Od dolaska na vlast 1999. Chávez je u Libiji bio šest puta. Gadafi je bio u Caracasu samo jednom, ali je primljen kao kralj. Chávez mu je poklonio repliku sablje oca domovine Simona Bolivara, a to se smatra najvećom čašću koja se može nekome ukazati. Hugo je tada čak i Gadafija usporedio s Bolivarom kazavši da je on svojim Arapima ono što je Bolivar za latinoameričke revolucionare. Tu će morati sada malo revidirati priču. Jer dobar dio, možda i većina Arapa, ne samo u Libiji, pitajmo pak one goloruke na koje puca diktator Asad u Siriji, ne smatra Gadafija baš državnikom od formata, ocem domovine ili slično. Zapravo, gaze po njegovim slikama i pravo će čudo biti ako se Gadafi uopće izvuče živ iz gungule u kojoj se, konačno, nalazi.