Pobunjenici su ušli u Tripoli i činjenica je da svjedočimo posljednjim trenucima Gadafijeva režima. Premda diktatoru još nema traga, libijski je narod ipak na korak do slobode i demokracije.

Nakon što se režim libijskog vođe Moamera Gadafija doslovce urušio ulaskom pobunjenika u glavni grad Tripoli, pravo je pitanje zašto do toga nije došlo ranije u polugodišnjem građanskom ratu koji je u nizu prevrata i pokušaja prevrata u sklopu arapskog proljeća daleko najkrvaviji konflikt.

'Procjene govore o više od dvadeset tisuća poginulih na obje strane. Mada se u početku činilo da će NATO-ova vojna akcija sprečavanja novih civilnih žrtava kao posljedica Gadafijeva okrutnog obračuna s pobunjenicima brzo dovesti do premoći protivnika režima i Gadafijeva pada već početkom proljeća, to se nije dogodilo. Rat se oduljio, pregovori su postali besmisleni, a broj poginulih se uvišestručio', rekao je u razgovoru za tportal Boško Picula s katedre za Bliski istok i Izrael Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

'Očito je izostala koordiniranija i sustavnija akcija dijela međunarodne zajednice uključene u vojnu intervenciju i samih pobunjenika, pri čemu je ograničeno sudjelovanje SAD-a u akciji bilo ključno', smatra Picula.

Ipak, temeljni je vojno-politički cilj ostvaren, ali tek slijedi pravi izazov za stabilizaciju prilika u Libiji: stvaranje političkog okvira koji će u mirnodopskim prilikama osigurati demokratsku tranziciju i pomirenje sukobljenih strana.

'Libija je u mnogočemu specifična zemlja na području Bliskog istoka i sjeverne Afrike te će upravo harmoniziranje tih specifičnosti uvjetovati uspjeh postkonfliktne stabilizacije zemlje i eventualni utjecaj na regiju. Iako je u pitanju etnički i religijski homogena te rijetko naseljena država (više od 90 posto šestipolmilijunskog stanovništva čine Arapi suniti), tradicionalne regionalne i plemenske razlike te politička heterogenost pobunjenika zahtijevaju što promišljenije odluke novog političkog vodstva institucionaliziranog u Nacionalnom prijelaznom vijeću. Njegov predloženi plan djelovanja - izbori za ustavotvornu skupštinu, donošenje novog ustava i nacionalni izbori - zasad se čini najboljim rješenjem. Naravno, u uvjetima saniranja postojećeg i bez novih konflikata', objašnjava Picula.

Picula smatra da bi upravo u osiguravanju takvog redoslijeda događaja međunarodna zajednica predvođena UN-om mogla odigrati presudnu ulogu.

'Tim više jer i ovaj bliskoistočni rat djeluje kao 'rat za još jednu divovsku benzinsku postaju' - podsjetimo da je Libija s najvećim rezervama nafte u Africi sve samo ne geostrateški nezanimljivo područje', naglašava Picula.

'Sada kada je režim Moamera Gadafija kolabirao krećući se posljednjih četrdeset godina od socijalističkog revolucionara preko pokrovitelja terorizma do sugovornika Zapada i natrag, režim sirijskog predsjednika Bašara al Asada djeluje još usamljenije', smatra Picula.

'No Sirija je mnogoljudnija, etnički i vjerski heterogenija, s jačim saveznicima u regiji i svijetu te s puno čvršćim represivnim aparatom od Libije. Hoće li to biti dovoljno? Trend zbivanja sugerira da neće. Na Bliskom istoku već su se gubile unaprijed dobivene bitke i pobjeđivalo u naoko izgubljenim ratovima. Ovisno koji su resursi prevladali. I komu su trebali', zaključio je Picula u razgovoru za tportal.