Svijet KONAČNI TEST ZA EURO

Italija postaje preskupa za samu sebe

Možda su talijanske banke jake i zdrave, možda su ušteđevine visoke, možda su ministar financija Giulio Tremonti i novi šef Središnje europske banke, Talijan Mario Draghi najbolji indikatori da su nam susjedi ingeniozni ekonomisti, no opcije s kojima se Italija može izvući na tržištu kapitala sve su tješnje. Može servisirati svoj dug ukoliko mu cijena ne premašuje petpostotni profit za investitore, no ta je brojka odnedavno 6,07

Godine 1991. bili su četvrta ekonomska sila svijeta, ispred Francuske i Velike Britanije, danas su osma. Sutra bi se pak mogli strmoglaviti na neko dvoznamenkasto mjesto ukoliko Berlusconijeva vlada ne vrati povjerenje kreditora za koje Italija postaje mjesto rizičnih ulaganja i, posljedično, većih premija na kupljene obveznice. Reflektor investitora pomaknuo se prema Rimu. Padrino je održao govor pred parlamentom u kojem je financijska javnost htjela čuti nešto više detalja o reformama s kojima Italija namjerava oživjeti ustajalu ekonomiju, ponajviše o strategiji za liberalizaciju zakona o radu, za olakšavanje politike visokih poreza i kljaštrenja megalomanske administracije. To se nije dogodilo. Berlusconi je izmigoljio defenzivnim izjavama da je uvećana cijena duga greška spekulanata, da je talijanska ekonomija zdrava te da je zemlja financijski čvrsta, kako prenosi Wall Street Journal.

Jest da je pred dva tjedna ratificiran vladin program štednje i da će država po planu skresati deficit za 40 milijardi eura, no ukoliko gospodarski razvoj ne uhvati korak s ostalim uspješnim ekonomijama, štednja je kontraproduktivna i proizvodi recesiju. A za ovo potonje čini se da nitko u trenutnoj postavi vlade nema ideju.

S javnim dugom od 116 posto bruto domaćeg proizvoda, Italija je odmah iza Grčke, kod koje je to 126,8 posto. U rujnu im dolazi na naplatu 62 milijarde eura koje država u ovom trenutku može bez servisirati bez problema, no dugoročno, procjenjuje Natixisov ekonomist Patrick Artus, Italija nema financijsku snagu dugoročno plaćati premije na dug preko pet posto. Krajem srijede, one su iznosile 6,05 posto na desetgodišnje obveznice.

Ministar financija Giulio Tremonti hitno je odletio u Luksemburg na razgovor za šefom Euro grupe Jean-Claudeom Junckerom, a znakovito je i putovanje direktora državne blagajne Vittoria Grillija u Kinu i Singapur. Italija može zaboraviti na karitativnu intervenciju Središnje europske banke te joj je preostao tek prstohvat opcija za svijetlu perspektivu. Jedna od njih je angažman Kine i Rusije koje bi mogle na sebe preuzeti dio talijanskog duga jer im je EU ključna izvozna zona. Rusima je posebice stalo da Italija izbjegne recesiju, jer bi smanjena potražnja ruske nafte spustila cijenu barela ispod 100 dolara, što bi ozbiljno uzdrmalo moskovski proračun, navodi WSJ.

Opcija za Italiju je i povećani kapacitet EU fonda za stabilnost (sa 250 na 440 milijardi eura), ali to se neće dogoditi prije ratifikacije po nacionalnim parlamentima u jesen. No i tada, u spasilačkoj kasici-prasici bit će tek oko 200 milijardi, jer je ostalo otišlo u pravcu Grčke, Portugala i Irske. Daleko nedovoljno za eventualni spas treće najveće europske ekonomije. Također, od sredine 2013. zaživjet će dodatni fond za spasilačke akcije unutar Starog kontinenta (s financijskim volumenom od 500 milijardi eura), no Italija nema vremena čekati dvije godine.

Realnost je sljedeća: talijanske banke, premda dobro potkožene, bilježe pad dionica, cijena osiguranja od mogućeg bankrota vrtoglavo raste. Dakako, rekordna cijena posuđivanja na tržištu kapitala prelomit će se preko korisnika - očekuje se skori rast kamata na kredite.

Kako primjećuju analitičari, više nije 1992. kada je talijanska lira ostavljena na milost i nemilost valutnog tržišta. Ostatak EU-a sada je prisiljen na solidarnost zbog monetarne unije, a sjevernjaci su sve nestrpljiviji i nezadovoljniji, suočeni s konstantnim izvlačenjem južnih zabušanata. S druge strane, toliko su međuovisni da se nitko nitko ne spori oko teze talijanskog rizničara Vittorija Grillija da će euro pasti ukoliko Italija postane nesolventna. Samo su francuske i njemačke banke vlasnice skoro 600 milijardi talijanskog duga. Kad bi se nekako mogle odreći Apeninskog poluotok,a učinile bi to drage volje, no za svoj će se novac boriti rukama i nogama, pa makar usput i spasili Italiju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još