Svijet EUROPSKE AMBICIJE IZA SEDAM GORA

Gruzija u pokušaju da bude 'kavkaska Hrvatska'

Biranim gruzijskim vinima i Saradžišvili konjakom zaliven je ovotjedni službeni posjet gruzijske političko-poslovne delegacije Zagrebu. Hrvatska je pritom mogla čuti nešto što od ere nesvrstane Jugoslavije ne sluša često: kako je nekome uzor u društveno-političkom razvoju

Prema riječima mladog šefa gruzijskog parlamenta Davida Bakradzea, gruzijske se vlasti ugledaju na hrvatske zbog ‘transformacije zemlje kako bi mogla postati punopravna članica europskih institucija i europskog političkog sustava’. Činjenica da Hrvatska u tom procesu kaska nekih 15-ak godina u odnosu na druge srednjoeuropske postkomunističke zemlje, Gruziji valjda nije čudna; Kavkažanima se u kulturnom i geopolitičkom smislu lakše poistovjećivati s Balkanom, a Hrvatska je itekako i balkanska zemlja.

Ovdje su se 90-ih događali ratovi, kao i na teritoriju Gruzije. Na Balkanu su također postojale paradržave, odnosno režimi s ograničenim međunarodnim priznanjem. Gruzija na otprilike šestini svog teritorija ima dvije odmetnute samoproglašene republike, Abhaziju i Južnu Osetiju. Priznaju ih samo Rusija, Nikaragva i nejasan broj pacifičkih otočića sa statusom država, čije će vlasti priznati uglavnom svakoga tko dobro plati.

Gruzijska želja da postane ‘one of Europe stars’ iz ovdašnje perspektive može izgledati kao zov brodolomca na pučini koji pokušava dozvati daleki tanker. Ta je zemlja ne samo politički i kulturološki, nego i zemljopisno, toliko udaljena od granica Europske unije, da bi se dalo diskutirati spada li u Europu, ili u Aziju.

Na sjeveru graniči s Rusijom, a na jugu s Turskom, Armenijom i Azerbajdžanom. Doduše, ako Bruxelles jednog dana doista prihvati Tursku, eto Europske unije na granicama Gruzije…

Saakašvili - kompromitirani proamerički igrač
Otkako je 2003. godine mirnim ‘događanjem naroda’ svrgnut autoritarni predsjednik Eduard Ševarnadze, Gruzijom je zavladao mlađahni Miheil Saakašvili, bivši stipendist američkog State Departmenta, gorljivi pobornik NATO-a, partnerstva s SAD-om te zagriženi protivnik ruskih interesa u regiji. Poreznim reformama stvorio je bazu za ekonomski rast, a Gruzija se strelovito uspinjala na listi ‘business friendly’ zemalja. Skupa s Ukrajinom, Gruzija je tih godina uživala pozitivan imidž na zapadu, no poslije se pokazalo da su njihove eurotlantske ambicije (NATO, EU) neodgovorno stimulirane, a da je podržavana konfrontacija s Rusijom raspirila niz antagonizama unutar tih država. Kada je Bruxellesu i Washingtonu trebalo smiriti strasti s Moskvom, nekako se brzo zaboravilo na Ukrajinu i Gruziju i njihove emancipacijske težnje.

Nasilni prosvjedi u Tbilisiju u svibnju (reportaža ruskog satelitskog kanala Russia Today)...
Usput su Saakašvilijev liberalni imidž s godinama ozbiljno potkopali nasilni obračuni s političkim neistomišljenicima – kako s bivšim stranačkim kolegama, tako i s uličnom oporbom. No na zapadu je i dalje percipiran kao reformator koji je uživao veliku podršku sve do rata 2008. godine, kada je Gruzija iznenada teškom artiljerijom napala Južnu Osetiju i navela njenu zaštitinicu Rusiju da se vojno umiješa, porazi i ponizi gruzijsku vojsku okupirajući potom na nekoliko mjeseci značajan dio njenog teritorija.

Premda je zapadna javnost tada snažnom antiruskom propagandom pokušavala prikazati sukob kao ‘Putinov blietzkrieg’, godinu dana kasnije EU-ova istraga zaključila je da je rat započela Gruzija prekršivši mirovni sporazum i ugrozivši ruske mirovnjake (premda su neuspjeloj invaziji na Južnu Osetiju prethodile provokacije s rusko-osetinske strane).

Otad su međunarodne akcije Gruzije silno degradirale. Kod kuće je Saakašvili suočen s masovnim protestima, a njegov kum i politički partner, ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko, pretrpio je krah svoje prozapadne politike na izborima. Europa je, pak, kroz ‘plinske ratove’ između Moskve i Kijeva iskusila što bi mogle nesuglasice s Rusijom usred zime, a u Kremlju i Bijeloj kući na scenu su stupili novi političari.

Američki predsjednik Barack Obama odmah po dolasku na vlast pružio je ruku Dmitriju Medvedevu, čime je simbolički završena nemirna era Bush-Putin. Odnosi koji su u zapadnoj javnosti već proglašavani revivalom Hladnog rata, odjednom su postali partnerski, odustajalo se od raketnih štitova, povlačilo nuklearno naoružanje, a Kijev i Tbilisi pali su u drugi plan.

Gruzija se sada iznova mora dokazivati zapadu, koji za nju pokazuje mnogo manje interesa. Pitanje je može li joj dokazivanje uspjeti s liderom kojeg značajan dio svjetske javnosti pamti kako pred kamerama grize kravatu za vrijeme ruske okupacije. Njegov liberalni imidž odavno je potrošen i zapad ga teško može opet promovirati u svog partnera na Kavkazu. Zbog vojnog, pak, fijaska 2008. godine, mnogi protivnici diskreditiraju ga kao naivnog i častohlepnog američkog pijuna.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još