Svijet CRVENO TRŽIŠTE

Trebate lubanju? Ili bubreg? Može, ali plaćate u kešu

'Zaboravite kanibale s tropskih otoka jer apetit za ljudskim mesom nikada nije bio toliko nezasitan kao u današnjoj civilizaciji', poručuje američki pisac Scott Carney u svojoj tek izišloj knjizi 'Red market' (Crveno tržište), koja govori o unosnoj ilegalnoj trgovini ljudskim tijelom, mračnom lancu svjetskih brokera ljudskih organa, kradljivaca kostiju, uzgajivača krvi i krijumčara djece. U crvenoj ekonomiji baš sve je postalo roba

Na globalnom tržištu ljudskih organa najbolje kotiraju bubrezi, godišnje ih se proda najmanje 20.000. Dobro ide i krv, ligamenti, koža, rožnica, na cijeni su jetra, odlično se prodaju jajašca, kosa je prilično jeftina, ljudski kosturi dostupni su u običnoj njujorškoj trgovini, rent-a-maternica nije nikakva novost. Zvuči zastrašujuće, ali američki istraživački novinar Scott Carney u svojoj tek izdanoj knjizi 'Red market' (Crveno tržište) njujorškog izdavača Williama Morrowa, koja govori o unosnoj trgovini ljudskim tijelom, dokazuje da je u današnjem svijetu i ono što etika kaže da nije na prodaju, postalo roba s istaknutom cijenom.

A život nema cijene. Zakon kaže da se ljudski organ poklanja, a etika govori o zahvalnom primatelju i plemenitom darovatelju. Tako treba biti, ali tako nije sve dok je više primatelja od donatora – zaključuje Carney, pa u dugom podnaslovu svoje knjige 'Na tragu svjetskih brokera ljudskih organa, kradljivaca kostiju, uzgajivača krvi i krijumčara djece' najavljuje crnu priču o crvenom tržištu, za koju neki od prvih kritičara kažu da prije podsjeća na horor film, nego na opis ilegalne trgovine ljudskim zdravljem, uspoređujući je s romanom Kazua Ishigura iz 2005. 'Never Let Me Go' (Ne dopusti da odem) u kojem se djeca kloniraju zbog doniranja organa. On opisuje podzemni put nekog organa od jednog do drugog tijela, gdje pacijent najčešće angažira brokera da mu pronađe donatora, organizira pretrage i nađe bolnicu gdje će se izvršiti presađivanje. Kroz njegovu knjigu prolaze kojekakvi trgovci ljudskom mukom, provlačeći se kroz porozne međunarodne zakone, a širenje posla mogu zahvaliti napretku medicine jer je presađivanje sve jednostavnije, rizik sve manji, a troškovi podnošljiviji i za višu srednju klasu, što povećava potražnju. Dakako, najsiromašniji prodaju, najbogatiji kupuju, pa Carney u crvenom tržištu vidi onu mučnu socijalnu stranu kretanja 'mesa' od donjih prema gornjim društvenim slojevima, vampirsko isisavanje zdravlja i snage iz siromašnih geta.

Suradnik nekoliko časopisa i National Geographic TV-a, Carney je prošle godine osvojio nagradu Payne za etički žurnalizam, pišući o međunarodnom lancu otmičara djece zbog usvajanja u bogatim zemljama, a u 'Crvenom tržištu' objašnjava razloge zbog kojih su, kako kaže, 'najbolje namjere medicinske struke neočekivano dovele do procvata podzemne trgovine ljudskim organima'.

On dokazuje da stara američka urbana legenda, po kojoj se nesretnik probudi u kupaonici nekog hotela Las Vegasa bez bubrega, doista postoji: policija jednog pograničnog indijskog gradića oslobodila je 17 osoba, zatočenih u lancima, kojima su otmičari dva puta tjedno 'muzli' krv i prodavali je lokalnoj bolnici. Zbog nedostatka krvi, 'farme krvi' raširile su se i u Kini, a otete žene i muškarci ponekad su godinama bili zatočeni i isušeni do smrti. 'Poznajem jednu Indijku', piše Carney, 'koja je oteta na ulici i tri godine držana kao krava za mužnju.'

Jedan se indijski kamp preživjelih od cunamija 2004. zove Kidneyvakkam (Bubreg-selo) jer je većina stanovnika prodala bubreg za gotovinu, da kupe hranu ili, u slučaju jednog mladog Kineza, iPad. Nakon donošenja zakona o zabrani prodaje organa, u Pakistanu je otkriveno 450 slučajeva ilegalne prodaje, uglavnom bubrega i ponovno najčešće od otetih osoba. Carney istražuje i trgovinu kostiju u Indiji, gotovo dva stoljeća najvećem dobavljaču tog sredstva za rad medicinskih fakulteta i laboratorija. U ilegalu se prešlo 1985. kada je u jednog trgovca pronađeno 1500 dječjih skeleta, nakon čega je slijedila zakonska zabrana.

Najalarmantnija tvrdnja u knjizi je ona da se zatvorenike u Kini prisiljavalo na doniranje organa i da su se operacije ponekad radile bez anestezije, kao i izvješće bivšeg člana kanadskog parlamenta Davida Kilgoura i odvjetnika za ljudska prava Davida Matasa iz 2006, u kojem se tvrdi da su se vitalni organi uzimali od pogubljenih članova zabranjene sekte Falun Gong. Prodaja organa pogubljenih zatvorenika u Kini je i nadalje službena politika.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da se 10 posto presađivanih organa u svijetu pronalazi i ilegalno presađuje na crvenom tržištu. Na bubreg se u SAD čeka oko pet godina, na listi čekanja je 100.000 pacijenata od kojih 12 posto ne doživi presađivanje, a u 2005. je samo 10 posto bolesnika dobilo potreban bubreg. Osim nekih iznimaka, nijedna zemlja nema dovoljno organa za zadovoljenje rastućih potreba, pa 'dok policija i zakon povremeno odrade svoj posao kao u slučaju turskog liječnika Yusufa Ercina Sonmeza, nema ozbiljnog nastojanja da se suzbije trgovina za koju mnogi tvrde da nije samo lukrativna, nego i neizbježna', piše Scott Carney.

Sudeći po knjizi Scotta Carneyja, ponuda na globalnom crvenom tržištu izgleda ovako: u Kini se dila rožnicama, srcem, jetrima, bubregom i kožom. Na Filipinima najviše prodaju bubrege i jetra, u Pakistanu jetra i rožnice, iz Rusije dolazi najviše donatorica jajašaca, Indija je poznata po trgovini bubrezima, krvlju i kao najveći dobavljač kostura u svijetu, a u SAD-u se najlakše dolazi do bubrega i kadavera.

Prema podacima 'Crvenog tržišta', evo i cijena:

Bubreg: U Indiji 15.000, u Kini 62.000, a u SAD-u 262.000 dolara
Cijeli kostur: 3.193 dolara, a u prodaji na veliko indijski ih trgovci nude za 35 dolara
Koža: 10 dolara za 2,5 četvorna centimetra
Jetra: Ilegalno 157.000, legalno 557.100 dolara
Srce: Ilegalno 119.000, legalno 997.700 dolara
Rožnica: 24.400 dolara
Krv: U Indiji 25, u SAD 337 dolara za pola litre
Jajašca: U SAD-u 12.400, ukrajinska ili rumunjska su do 40 posto jeftinija

Naime, koncem siječnja turska policija je u Istanbulu uhitila 53-godišnjeg kirurga Yusufa Sonmeza, tri godine nakon što je neki turski putnik kolabirao u prištinskoj zračnoj luci, tvrdeći da mu je ukraden bubreg. Provedena je istraga pod sumnjom da je Sonmez sa svojim suradnicima mamio siromašne ljude iz Srednje Azije i Europe u Prištinu, obećavao im 15.000 eura za bubreg i potom organe prodavao po cijeni i do 100.000 dolara zdravstvenim turistima iz Kanade, Njemačke, Izraela i Poljske. Štoviše, prema izvješću Misije EU-a na Kosovu (EULEX), sumnja se da je klinika u kojoj je Sonmez obavljao zahvate bila dio šireg međunarodnog lanca krađe, krijumčarenja i ilegalnog presađivanja ljudskih organa, a u cijeloj priči britanski The Guardian čak je spominjao ime kosovskog premijera Hashima Thacija. Sve je dobilo i svoju političku dimenziju na relaciji Beograd - Priština kada je nedavno srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić u razgovoru s pomoćnikom američke državne tajnice za europska i euroazijska pitanja Philipom Gordonom tražio istragu o navodnoj trgovini organima na Kosovu. Sredinom ovoga lipnja, izvještava Hina, Sonmez i izraelski državljanin Moshe Harel optuženi su za krijumčarenje ljudi, protuzakonitu medicinsku djelatnost i organizirani kriminal, a na optuženičkoj se klupi nalazi još nekoliko kosovskih državljana, među njima i direktor klinike Medicus Lufti Dervishi, čekajući početak suđenja.

Dok se o kupovini i prodaji bubrega ili jetre govori s nelagodom, s reproduktivnim dijelovima se trguje s puno manje hemunga: sperma i jajašca, implantacija embrija, posudba maternice... Komercijalizacija se možda čini opravdanom zato što je riječ o kreiranju novog života, a ne produžetka umirućeg ili jednostavno zato što se oko toga vrti jako puno novca. Najviše donatorica jajašaca Carney nalazi na Cipru (uglavnom žena iz istočnoeuropskih zemalja), gdje ima 'najviše klinika za ljudsku reprodukciju po glavi stanovnika u svijetu', a njihove su usluge 30 posto jeftinije od najjeftinijih u zapadnim zemljama, dok se u nekima od njih može birati i spol djeteta. Globalizacija je i tu rekla svoje, pa se industrija reproduktivnog turizma širi i u Indiju, gdje u klinici Akanksha surogat-majke provedu cijelu trudnoću 'pod ključem' i uz naknadu od 5.000 dolara. Za cijeli proces budući će roditelji nekoj indijskoj klinici platiti do 20.000, a u SAD 100.000 dolara. 'Dok se tek raspravlja o etici rentiranja maternice, ekonomija surogatnih trudnoća se širi brže od našeg razumijevanja njezinih posljedica', zaključuje Carney. Postavljajući etička pitanja, on čitatelja tjera na razmišljanje o moralnom aspektu razvoja medicine i značenju privatnosti, anonimnosti i altruizma u važećem sustavu 'razmjene mesa', podvrgnutim brutalnim zakonima tržišta.

Negdje prema kraju knjige autor priznaje da kriminalna i neetička trgovina životom i smrti, doduše, jest daleko manja od legalnog i priznatog doniranja, ali naglašava da crveno tržište u povijesti nikada nije bilo toliko rašireno i profitabilno kao u današnjem svijetu, u kojem ga je globalizacija učinila dodatno složenim i zbunjujućim. No, ono što smatra osnovnim problemom je dehumanizacija nabavnog lanca, a razlog nalazi u netransparentnosti, pa kaže: 'Šest godina sam istraživao crveno tržište u Južnoj Aziji, Europi i SAD i u svakom pojedinačnom slučaju zaprepastilo me koliko ljudi, kupujući djelić nekog drugog ljudskog bića, nisu svjesni toga što se sve moralo dogoditi da dođu do njega.'
Trgovina organima
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još