Svijet DOGOVARANJE JE NEPROFITABILNO

Treba li Europi vođa?

Može li EU u sjeni rastućih monolitnih sila poput Kine ili Brazila preživjeti s konsenzualnim načinom upravljanja? Hoće li nepostojanje lidera i jake središnje vlasti koštati Europu ekonomske retardacije na duge staze? Ako pitamo Tonyja Blaira, odgovor je potvrdan

Premda zasad potpuno nerealistična opcija, u nekoj daljoj budućnosti Starom će kontinentu trebati izabrani vođa ukoliko želi sačuvati ikakvu relevantnost na globalnoj političkoj sceni, mišljenja je nekadašnji britanski premijer Tony Blair u intervjuu odrađenom za Times. Temelj udruživanja bio je očuvanje mira, no mir danas više nije upitan. Europa se treba udružiti pod aspektom stvaranja moći, kaže Blair.

Zanimljivo je da savjeti za većom integracijom dolaze iz najotuđenije članice EU-a, no stari laburist ne vidi razvojnu alternativu ukoliko se članice EU-a tješnje ne udruže pod temama kao što su energija, obrana, imigracija i kriminal. Dodaje da će Velika Britanija ostati izolirana i onemoćala ukoliko bude i dalje manevrirala između poslovičnog euroskepticizma i posebne ljubavi spram prekooceanskog brata, Sjeverne Amerike. Još zanimljivije je da nam tezu izbacuje političar koji je zbog sijamske povezanosti s Georgeom Bushom Mlađim učinio najviše da se Velika Britanija izolira od ostatka Unije, posebice u slučaju invazije na Irak.

Kako bilo da bilo, Blaira kao da su čuli u Europskoj komisiji koja ovih dana implementira novi sustav upravljanja, što u prijevodu znači monitoring ekonomija 27 članica u periodima od po šest mjeseci, nakon kojih će Komisija iznositi ocjene o provedenim reformama i mjerama štednje te novčano kažnjavati zabušante. Svaka članica mora dostaviti Bruxellesu prijedlog reformi i ušteda, potom EK na svaki od prijedloga stavlja izmjene i dopune, nakon čega dokumenti imaju proći parlamentarnu ratifikaciju i biti, je li, provedeni u djelo.

U Komisiji se unaprijed brane da nema govora o preuzimanju uloge nacionalnih parlamenata, no pojačani diktat Bruxellesa je jedina solucija za spas europske konkurentnosti i fiskalne stabilnosti nakon što su tri članice zaplivale leđno u globalnim tokovima kapitala.

Pojačani nadzor Europske komisije ne ide samo u smjeru mjera štednje, nego i obrnuto – veće liberalizacije tržišta. Evo nekoliko: Plaće moraju slijediti produktivnost, a ne inflaciju ne bi li se održala konkurentnost. Vladama treba omogućiti lakše otpuštanje i zapošljavanje, što se u nacrtu novog sustava upravljanja pjesnički naziva 'rebalans zaštite zapošljavanja', u najboljoj tradiciji briselske administracije. Nadalje, treba ukinuti prijevremene mirovine. Porezi se moraju premjestiti s rada na konzumaciju, tj. da porezna politika koja tereti više one koji više zarađuju bude zamijenjena onom u kojoj svi plaćaju isto ukoliko konzumiraju isto.

Ima i par dobrih vijesti. Vladama se nalaže da smanje postotak učenika koji ispadaju iz škole, da povećaju udio žena u radno aktivnom stanovništvu, da još više podrže zanatsko usavršavanje i cjeloživotno učenje te da postignu veću energetsku učinkovitost.

Koliko je riječ o još jednom papirnatom tigru iz europske središnjice koja mora opravdati svoje postojanje s novim formalnim inicijativama, a koliko će stvarno lupiti po džepu članice koje padnu na ispitu fiskalne konsolidacije i zacrtanih reformi, vidjet ćemo kada i ako padne prva kazna (koja maksimalno iznosi 0,5 posto BDP-a, što bi u slučaju jedne Španjolske bilo 5,25 milijardi eura). To će, pomalo paradoksalno, biti najbolji pokazatelj da stvar zapravo funkcionira.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još