Svijet NOVI MANDAT BAN KI-MOONA

Perspektiva UN-a postaje sve bljeđa

S obzirom na svoju političku težinu, Ujedinjeni narodi bi trebali posuditi ime seriji žvakaćih guma ili čipsa. Ban Ki-moon najavljuje kandidaturu za novi mandat na čelu organizacije koja je umnogome izgubila svaki ozbiljniji utjecaj i čije bi se političko i vojno djelovanje moglo opisati kao vječno kasno paljenje. Na čelu s čovjekom kojeg su čak i konzervativni Južnokorejci nazivali 'Ban-jusa' tj. birokrat, perspektiva UN-a postaje još bljeđa

60 godina nakon osnutka možemo bez pretjerivanja reći da je ideja i struktura UN-a ostala zatočena u nekoj davno minuloj epohi kada su rane Drugog svjetskog rata bile svježe, a ostatak svijeta na čelu s nekoliko supersila dao sebi obećanje da se takvo nešto nikada neće ponoviti. Ujedinjeni narodi su trebali biti garancija mira i sigurnosti na svakoj točci na svijetu, no ono što su ostavili za sobom je tek nešto oveća papirologija rezolucija i inih dokumenata. S pet članica Vijeća sigurnosti koje imaju pravo veta, a koje ni na koji način ne predstavljaju realni odnos snaga svijeta 21. stoljeća, UN se više-manje ponašao kao maskota u rukama američke i općenito zapadne politike, a veto, zamišljen kao izlaz u krajnjoj nuždi, pretvorio se u političko sredstvo perpetuiranja interesa stalnih članica Vijeća.

Generalni tajnik Ban Ki-moon najavio je kandidaturu za novi mandat na vrhu UN-a, vjerojatno će ga i dobiti po isteku sadašnjeg – 31. prosinca ove godine - i još vjerojatnije survati međunarodno tijelo s izuzetnim simboličkim i retoričkim kapitalom i praktički nikakvom političkom težinom u novu dimenziju beznačajnosti i zakašnjelih reakcija, od kojih svijet najbolnije pamti masakr u Srebrenici, milijunske pokolje u Ruandi ili silovanja stotina tisuća žena u Darfuru.

Ban Ki-moon, nekadašnji ministar vanjskih poslova Južne Koreje, ima savršeni politički profil za čelno mjesto UN-a, kako po ukusu SAD-a, tako i Kine: birokrat, poslušnik, PR-ovac nježnog glasa s vječnim smiješkom i izostankom stava. Savršeni aspirin i fasada za tenzije, propuste i nemogućnost Istoka i Zapada da se dogovore oko klimatskih promjena ili nuklearnog naoružanja (od 1945. naovamo Pakistan, Indija, Sjeverna Koreja i Izrael postali su nuklearne sile, protivno misiji UN-a). Kada je krenuo u diplomatsko skupljanje simpatija za svoju prvu kandidaturu 2007. obišao je sve zemlje članice tadašnjeg Vijeća sigurnosti, a George Bush mlađi mu nije zaboravio to što je poslao odred južnokorejskih vojnika u Irak, u rat koji je prethodni generalni tajnik UN-a Kofi Annan nazvao ilegalnim.

Ban Ki-moon također nije zucnuo ni riječi o stanju ljudskih prava u Kini pri susretu s kineskim predsjednikom Hu Jintaom, nije spomenuo niti zatočenog dobitnika Nobelove nagrade za mir Liu Xiaoboa, no, naravno, bio je itekako decidiran u podršci intervencije u Libiji ili Obali Bjelokosti - jednom kada se upalilo zeleno svjetlo u Washingtonu i Bruxellesu. Upisao si je gaf na samom početku mandata 2007. kada je odbio osuditi smrtnu kaznu nad Sadamom Huseinom, samo da bi malo kasnije apelirao na iračku vladu da preinači tekuće smrtne kazne u nešto drugo, pozivajući se na dugu tradiciju Ujedinjenih naroda u protivljenju istima. Jednako kao i 2009. - kada je čestitao iranskom predsjedniku Mahmudu Ahmadinedžadu na dobivenim izborima, koji ne samo da su bili upitno provedeni nego su za sobom povukli i masovne prosvjede u kojima je uhićeno više od 4000 ljudi, a skoro 70 ih je ubijeno.

Čak je i interna kontrola UN-a, OIOS, zaključila kako pod vodstvom sadašnjeg generalnog tajnika institucija postaje sve beznačajnija, no to nije spriječilo Ban Ki-moona da brendira tzv. tihu diplomaciju, impotentno šaputanje o ljudskim pravima i klimatskim izazovima u maniri 'ne bi se štel zameriti'.

Ujedinjeni narodi imaju duboke ideološke i institucionalne probleme, u prvom redu taj što Vijeće sigurnosti više ne predstavlja situaciju na terenu. Brazil, Indija, Njemačka, Japan i afrički kontinent žele stalno mjesto i pravo veta, no i vjerojatno proširenje stalnih članica promijenit će malo toga na polju međunarodne disfunkcionalnosti UN-a. Sve je više globalnih i izvandržavnih kako igrača tako i problema. MMF, skupina G20, Svjetska banka, nevladine udruge. Globalno zatopljenje, omiljena Ban Ki-moonova tema se, primjerice, ne može riješiti isključivo kroz mrežu nacionalnih država.

Vrhovno međunarodno tijelo, kako sada stvari stoje, tek je idejni relikt nekadašnjeg svjetskog poretka. Njegov čelnik radi ono što rade čelnici svih potrošenih institucija – blagoglagoljivo i odmjereno propovijeda u mikrofon. Kome bi to uopće moglo smetati?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još