Svijet UDŽBENICI POVIJESTI

Srpski učenici i dalje uče o svjetskim i hrvatskim zavjerama

Kao i u Hrvatskoj, tako učenici osmih razreda i u Srbiji na satovima povijesti uče o raspadu SFRJ, ali i o ratu devedesetih. Pogledali smo kakvu sliku na ratna zbivanja bacaju udžbenici u Srbiji, a to isto namjeravamo učiniti i s udžbenicima osmaša u Hrvatskoj. O dominantnim stavovima u srbijanskim udžbenicima za tportal govori beogradska povjesničarka Dubravka Stojanović

Budu li današnji srpski osmaši, koji će za nekoliko tjedana završiti osnovnu školu, svoje vršnjake iz Hrvatske doživljavali kroz školske lekcije o međusobnoj prošlosti dviju danas suverenih država, vjerojatno je da 'bratstva i jedinstva' ni u naznakama neće biti.

Naglasak na protjerivanju '300.000 Srba' iz Krajine tijekom Oluje, bacanje krivnje na druge za raspad SFRJ, tek nagovještavanje tragičnih posljedica rata na stanovnike balkanskih država malo mogu doprinijeti stvarnom razumijevanju zbivanja tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća.

S druge strane, odnosi Srba i Hrvata predstavljeni su znatno uravnoteženije i objektivnije no što bi mnogim srpskim nacionalistima godilo.

Udžbenici povijesti su u Srbiji u posljednjih dvadesetak godina relativno često mijenjani, jednom 1993, na vrhuncu rata u BiH i nakon 2000. te obaranja Slobodana Miloševića s vrha srbijanske vlasti.

Jedan mladi beogradski profesor povijesti, konstatirajući da Kraljevina SHS, a kasnije i prva i druga Jugoslavija predstavljaju političku i povijesnu činjenicu i za Hrvate i za Srbe, kaže da je zajednička država danas 'samo povijesna činjenica s jakom političkom refleksijom'.

Srpsko-hrvatski sukob kao povijesna konstanta

Ovom tematikom detaljno se bavila i poznata beogradska povjesničarka Dubravka Stojanović, učesnica projekta fondacije Friedrich Ebert za BiH. Radovi hrvatskih, srbijanskih i bosanskih povjesničara, politologa, filozofa i psihologa, kojima se osvrću na prijelomne godine 20. stoljeća, objavljeni su u knjizi 'Kultura sjećanja: 1991. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti', urednika Tihomira Cipeka.

Stojanović kaže da su i 1993. i nakon 2000. motivi za promjenu udžbenika bili politički. 'Prvi put promjena je bila posljedica potrebe da se povijest prilagodi historiji koja je u tijeku, da se ratovi koji su se događali stave u povijesni kontekst koji je trebao biti neka vrsta opravdanja. Drugi put promjena udžbenika bila je rezultat nesigurne potrage za novim, demokratskim identitetom, koji se tražio, prije svega, u potpunom raskidu s prethodnim paradigmama koje su se vezivale za 'nenarodni režim', pa samim tim, i za staru historiju', veli ona.

Bilo je potrebno, kako kaže Stojanović, napraviti povijest konflikta da bi se sukob koji je bio u tijeku smjestio u odgovarajući povijesni kontekst, da bi se opravdao, učinio logičnim i neizbježnim.

Srpsko-hrvatski sukob izvučen je iz povijesti kao konstanta, a korijeni su precizno datirani u 1525. kada je otkriven prvi otvoreni sukob tih dvaju naroda, što je datum koji se nije mogao naći u prethodnoj znanstvenoj historiografiji. Od te pronađene godine kontinuitet je provučen direktno do 1991, koja onda dobiva sasvim jasno utemeljenje u povijesti.

U Miloševićevim udžbenicima početak raspada SFRJ neodvojivo je povezan s Brijunskim plenumom 1964. i padom Aleksandra Rankovića, tada prvog čovjeka državne sigurnosti, što se tumači kao obračun Titovog rukovodstva s dužnosnicima iz Srbije koji su htjeli ojačati srpski položaj u federaciji i izboriti bolje mjesto za svoj narod u složenoj državnoj zajednici.

Školarci rođeni nakon Titove smrti učili su tijekom devedesetih u srbijanskim školama da je na Brijunima 'razbijena jedna snažna savezna institucija (kakve postoje u svim civiliziranim državama - državna sigurnost'). Već tada su, kaže se, 'stvoreni svi uvjeti za ostvarivanje pripremljenog i dobro smišljenog scenarija (inspiriranog i potpomognutog i nekim stranim akterima) za razbijanje jugoslavenske zajednice'.

Naravno, Brijunski plenum i njegove posljedice ojačane su događajima na Kosovu 1968, Maspokom, a okrunjeni su Ustavom iz 1974. koji su 'bez pogovora' prihvatile 'podaničke i birokratizirane strukture na političkoj sceni Srbije'.

Omiljeni srpski neprijatelj - Vatikan

Analiza udžbenika otkriva i školsko slovo o omiljenom srpskom neprijatelju – Vatikanu. Tako u jednom udžbeniku nalazimo doslovno ovakve rečenice: 'Udio politike Vatikana u jugoslavenskom sindromu je također značajan. Preko Katoličke crkve i njenih fanatiziranih vjernika vodi se borba protiv pravoslavlja i Srba.'

I na kraju, navodi u analizi Dubravka Stojanović, da bi komplet 'idealnih neprijatelja' bio potpun, dodane su i Sjedinjene Američke Države i nova posthladnoratovska situacija, ukratko: 'Držanje Srbije i Crne Gore koje nisu pristale da se Jugoslavija razbije izazvalo je gnjev i osvetu inicijatora i inspiratora novog svjetskog poretka koji su riješili kazniti neposlušne'.

Ona ističe da je u udžbenicima tiskanim poslije političkih promjena 2000. posebna pažnja posvećena 'smirivanju strasti' kad je zadnje desetljeće 20. stoljeća u pitanju.

'Vjerojatno očekujući da će kritičari prije svega pažljivo pročitati baš te stranice, autori su se čuvali od korištenja govora mržnje, pazili su da ne koriste novinarske floskule, da ne dijele šamare međunarodnoj zajednici, da ne vrijeđaju pripadnike drugih vjera i naroda. Velik napor uložen je da se i sadržajno i jezično sroči što korektniji tekst', kaže ona, ali i dodaje da je, usprkos 'umivenom' tekstu, 'matrica tumačenja raspada Jugoslavije ostala suštinski identična kao u Miloševićevim udžbenicima, čime se može ojačati teza o idejnom kontinuitetu prije i poslije 2000'.

'Ključ tumačenja je u prikazivanju srpskog naroda kao žrtve, Jugoslavije kao zemlje koju su razbili sebični interesi separatista koji nisu razumjeli suptilnost višenacionalne zajednice i, još više, interese i potrebe najvećeg, srpskog naroda', kaže Stojanović.

Antisrpska zavjera - ključ objašnjenja

I u postmiloševićevskim školskim knjigama Aleksandar Ranković je prikazan kao zaštitnik srpskih interesa, svrgnut da bi se oslabio najveći jugoslavenski narod. Udžbenik za osmi razred kaže: 'Njegovom smjenom, zbog navodnog prisluškivanja Tita, započeo je proces razgradnje Jugoslavije uza sve veće tendencije Slovenije i Hrvatske ka osamostaljivanju.'

Sama SFRJ tumači se, navodi Stojanović, kao 'tamnica srpskog naroda', što je bilo jedno od dominantnih tumačenja od sredine 80-ih.

Zavjera je, ponovno, ključ objašnjenja. Ovaj put u njoj je sudjelovao vrh Partije i države. Oni su za cilj imali slamanje srpskih interesa, dakle antisrpsku misiju. Vrhunac takvog djelovanja vidi se u procesu federalizacije SFRJ koji se, očigledno je iz ovih knjiga, vidi kao suprotan srpskim interesima. Ključnim događajem je proglašeno usvajanje Ustava iz 1974, što se tumači kao razbijanje države, čime se dokazuje da je jačanje federalizma shvaćeno kao suprotno srpskim interesima, čime je, ponovo posredno, potvrđeno unitarno razumijevanje Jugoslavije autora udžbenika. 'Nacionalizmi su bili usmjeravani od vrha države i Partije. Uz pomoć drugih unutrašnjih i vanjskih faktora bili su glavni uzroci raspada Jugoslavije. Dio političkog i intelektualnog vrha u Srbiji oštro je kritizirao Ustav iz 1974. godine. Ocjenjivalo se da je njime ozakonjeno razbijanje Jugoslavije, a da je Srbija razbijena davanjem široke autonomije Vojvodini i Kosovu i Metohiji', navodi ona.

Dodaje kako su u kasnije napisanom udžbeniku za osmi razred autori još decidiraniji: 'Ovim ustavnim promjenama omogućeno je daljnje jačanje samostalnosti republika i pokrajina. Došlo je i do slabljenja zajedništva, usitnjavanja ekonomije i potkopavanja Jugoslavije kao zajedničke države. Pokrajine su dobile široke ovlasti u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti tako da su praktički imale status republike. Tako se Srbija našla u neravnopravnom položaju, što će u narednom razdoblju dovesti do velike političke krize u Srbiji i Jugoslaviji i uzrokovati slom države.'

Učenici uče kako je JNA 1989. spriječila građanski rat na Kosovu i Metohiji, a neredi iz te godine se prikazuju u kontekstu protjerivanja Srba i ostalih nealbanaca iz te pokrajine. Datumom formalnog raspada Jugoslavije smatra se 25. lipnja 1991, kada je slovenski parlament izglasao nezavisnost. Navodi se da je to dan kasnije učinio i Hrvatski sabor, dok je prethodno donijet novi Ustav, u kojem su Srbi izgubili status konstitutivnog naroda.

Stojanović kaže da postoji samo jedno mjesto gdje se govori o uzroku ratova: 'Porast međunacionalne mržnje i jačanje starih strahova zloslutno su ukazivali na ratni rasplet.'

'Uz mitološke faktore kao što su 'zloslutna ukazivanja' stječe se dojam da su do rata dovele natprirodne sile. Ipak, i tu pronalazimo Miloševićevo tumačenje uzroka rata: stari strahovi', kaže ona.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još