Svijet SCENARIJ GORI OD LEHMANSA

Tempirana bomba u Grčkoj ogolila slabosti eurozone

Propast Lehman Brothersa, prije nešto manje od tri godine, potresla je globalni financijski sustav, ugrožavajući egzistenciju svih velikih banaka i aktivirajući najgoru ekonomsku krizu od Velike depresije. Najcrnji strah koji danas progoni europske čelnike je ovaj: ako je bankrot jedne investicijske banke s Wall Streeta imao tako strašne posljedice, što bi se dogodilo ako Grčka odluči da joj je dosta i prestane vraćati dugove?

Drugim riječima, može li Grčka biti novi Lehman Brothers? Sudeći po strukturi modernih financijskih tržišta, s umreženim trgovinama vrijednosnim papirima i piramidama dugova, postoji samo jedan odgovor. Grčka bi svakako mogla biti idući Lehmans. Vjerojatnost da bi bankrot Grčke bio prijetnja budućnosti eurozone, kao i zdravlju svjetske ekonomije, znači da Grčka može biti i gori slučaj od Lehmansa. Daleko gori, upozorava Guardian.

S obzirom na mračne prognoze, Europska unija i trenutačno obezglavljeni Međunarodni monetarni fond znaju da nešto mora biti učinjeno, ali nisu baš sigurni što.

Problem, dakako, nije jednostavan. Jedinstvena valuta za jezgru europskih zemalja, sličnih u pogledu ekonomskog razvoja i industrijske strukture, mogla je funkcionirati. No spoj 17 neskladnih ekonomija, s različitim razinama rasta proizvodnje, jezicima i poslovnim navikama bila je 'tempirana bomba'.

Slabije države na rubnim područjima eurozone nisu bile u stanju disciplinirano se odreći kontrole nad novcem i kamatama. Problem je mnogo širi od tri zemlje - Grčke, Irske i Portugala - koje su zatražile pomoć. Procvat španjolskog tržišta nekretnina bio je rezultat preniskih paneuropskih kamatnih stopa; sve veći pad konkurentnosti Italije potječe od nedostatka fleksibilnosti deviznog tečaja.

Također, bilo je jasno da će struktura monetarne unije rezultirati time da će zemlje s poteškoćama postati subjekti deflacijske politike. Eurozona nije suverena država, ne postoji službeni mehanizam transferiranja resursa iz bogatih dijelova Unije siromašnim dijelovima. Niti je, imajući u vidu jezične barijere i birokratske prepreke, lako nekome tko je ostao bez posla u Ateni dobiti radno mjesto u Amsterdamu. Države koje žele parirati hiperkonkurentnoj ekonomiji jedne Njemačke moraju rezati troškove zauzdavanjem rasta plaća i fiskalnim ograničenjima.

Propast 'plana A'

Upravo takav plan izveden je prošlog proljeća za Grčku, kada je postalo očito da se ta članica eurozone našla u nevolji, a to je ponovljeno i u slučajevima Irske i Portugala. 'Plan A' uključivao je kredit kojim je Atena trebala premostiti teškoće i nastaviti podmirivati dužničke obaveze. Istovremeno, inzistiralo se na drakonskim koracima u rezanju grčkog proračunskog deficita.

Odgoda patnje tradicionalno je pribježište nemaštovitih političara - očito, plan A nije upalio, što je mogao predvidjeti svatko onaj tko je nagomilao previše duga na svojoj kreditnoj kartici. Baš poput pojedinca koji ne može zaustaviti rast kamatnih troškova, unatoč okretanju kupovini u najjeftinijem supermarketu, otkazivanju članstva u fitnes centru i odustajanju od ljetovanja, zatezanje pojasa u Grčkoj rezultiralo je većim proračunskim deficitom u prva četiri mjeseca 2011. u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Nije teško ustanoviti zašto se to dogodilo. Oni koji su složili takav program za Grčku podcijenili su mjeru u kojoj će rezanje javne potrošnje i povećanje poreza zauzdati potencijal gospodarskog rasta, osobito imajući u vidu nedostatak prostora za pad valute. Povijesno, strukturni programi MMF-a za zemlje u nevoljama i u razvoju uključivali su devalvaciju, s ciljem pojeftinjenja izvoza, no grčka pripadnost eurozoni značila je da ne postoji vanjski sigurnosni ventil za kompenzaciju domaćih kontrakcija.

Grčkoj treba ostaviti prostora da rastom izađe iz svoje dužničke krize. U suprotnom, ostatak eurozone mora biti spreman provariti ne samo drugo, već i treće, a možda i četvrto spašavanje da bi Atena mogla nastaviti otplaćivati dug. Odatle i spekulacije da bi za Grčku bilo bolje da bankrotira ili napusti eurozonu.

Nema sugestija da grčka vlada planira bilo što slično. Bankrot i devalvacija predstavljaju velike rizike, osobito što bi dugovi morali biti u redenominiranoj valuti (poput drahme), koje bi kreditori smatrali 'smećem'. Kratkoročno, ekonomska i financijska kriza gotovo sigurno bi se produbila. Atena bi radije da joj EU pruži drugi kredit i da promijeni rokove vraćanja dugova na dulje vrijeme, da bi pokrivanje kamata bilo manje tegobno.

Dva rješenja za slabosti eurozone

No u najboljem slučaju, to bi bilo privremeno rješenje, jer ne dotiče strukturalne slabosti eurozone. Za to postoje samo dva rješenja. Prvo, pretvaranje monetarne u političku uniju - stvaranje proračunskih mehanizama za transfer resursa diljem jedinstvenog fiskalnog prostora, što bi ispunilo ambicije onih koji su osmislili euro. Drugo, priznanje poraza objavom pažljivo oblikovanih planova za 'dvoslojnu' Europu, u kojoj bi rubni dijelovi bili povezani s jezgrom fiksnim, ali prilagodljivim deviznim tečajevima.

Nijedna od navedenih opcija, valja napomenuti, nije izgledna, iako je kolaps Lehmansa pokazao sva ograničenja postojećeg pristupa.

Budućnost eurozone neće biti odlučena u Ateni ili Lisabonu, već u Francuskoj i Njemačkoj, koje su u 'projekt' uložile ogroman politički kapital te inzistiraju na tome da neće biti bankrota niti napuštanja kluba.

No njemačka javnost nije s oduševljenjem reagirala na izvlačenje Grčke iz krize 2010, pobunila se kada je trebalo preuzeti račun Irske te gotovo pobjesnjela zbog rješavanja portugalske krize. Politička računica je jasna: prepuštanje Grčke i ostalih slabih zemalja eurozone da se same nose s problemima okončalo bi san o monetarnoj uniji kao klubu u kojem europske zemlje, male i velike, jake i slabe, mogu jedriti rame uz rame, vođene jednom ekonomskom politikom. No zadržavanje slabih karika moglo bi koštati Angelu Merkel njezinog radnog mjesta.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još