Svijet SEKS, LAŽI I TWITTER

Je li pravo na informaciju važnije od prava na privatnost?

Da odmah riješimo dilemu za nestrpljive. Odgovor je – da. Mozgalica na temu medijskih sloboda i njihovih granica ponovno je izvučena ispod tepiha sa slučajem šestoro javnih osoba u Velikoj Britaniji koje su ishodile sudsku zabranu objavljivanja afera u koje su bili uključeni. Uzalud. Neki je anonimus objavio njihova imena na Twitteru – društvenoj mreži kilomentrima izvan dosega britanske jurisdikcije, a istovremeno dostupnije od bilo kojeg tiskanog ili televizijskog formata. Tko bi trebao dobiti po prstima?

Koliko god suosjećali s nezgodnom činjenicom da se sočni detalji iz života bogatih i slavnih koriste u svrhu profita niza tabloidnih medija, ima u svemu tome neke bizarne pravednosti. Naime, vuglarnost i besmisao informacije da je, recimo, nekadašnji šef Formule 1 Max Mosley obožavao sado mazo nazi orgije, ekvivalentna je besmislu činjenice da je netko bogat i slavan zato što upravlja organizacijom utrka. Ili, još bolje, zato što je sudjelovao u Big Brotheru ili nekom sličnom priglupom stroju za lansiranje u celebrity orbitu.

Omanji skandal koji je izbio zbog objave nekoliko imena celebsa s britanske scene, koji su ishodili sudsku zabranu objavljivanja detalja iz ovih ili onih privatnih afera kojima su upackali prstiće i ine organe (što, dakako, povlači sa sobom i zabranu objavljivanja da zabrana uopće postoji), postao je tema dana na Otoku te upregnuo ergelu sudaca, odvjetnika, urednika i ministara na prežvakavanje vjekovnog problema odnosa medija i privatnosti, ili preciznije, što ima prioritet – sloboda izražavanja ili pravo na privatnost?

Naime, jurisdikcijski veto na objavljivanje pokazao se žalosno jalov i neprimjeren digitalnom dobu. Bilo je dovoljno da netko otvori korisnički račun na Twitteru i servira urbi et orbi njihova imena, bez ikakve legalne konsekvencije, jerbo je američka društvena mreža pod ingerencijom pravosuđa matične države, a njihovo razumijevanje slobode izražavanja ima daleko veći opseg nego ono britansko.

Usput je isplivao podatak da je u posljednje tri godine oko 200 osoba u Velikoj Britaniji sudski ishodilo zabranu objavljivanja detalja iz kojekakvih intimnih afera. S druge strane čitamo da je u utorak notorni sado mazo boss Formule 1 Max Mosley popušio na Europskom sudu za ljudska prava, gdje je pokušao progurati zakon kojim bi mediji bili obavezni unaprijed obavijestiti ljude o kojima se pripremaju neugodni tekstovi. U Strasbourgu su mu objasnili da bi to bio ozbiljan udar na slobodu medija te da bi učinkovitost takve prakse bila upitna jer bi je mediji ignorirali, osim ako se ne uvedu drakonske kazne – što nas pak vraća na zaključak da bi se u konačnici radilo o predostrožnoj cenzuri koja guši istraživački duh novinarstva. 'Nakon svih analiza, sloboda izražavanja je važnija od privatnosti', stoji u odgovoru suda.

Ne samo da je sudska zabrana objavljivanja nečijih privatnih afera zastarjela i neučinkovita na terenu cyberspacea, nego je i duboko diskriminirajuća. Pravna osnova po kojoj pojedinac može zaštiti intimne detalje od objavljivanja u medijima nalazi se u britanskom Zakonu o ljudskim pravima iz 1998, koji očito privilegira bogate. Cijena ishođenja medijske cenzure je oko 100.000 funti. Stoga, ništa čudno da postoji dodatno zadovoljstvo u razotkrivanju sitnih laži, prevara i licemjerja u životu ljudi koji imaju para platiti zabranu njihova objavljivanja.

Povodom najnovijeg ispada na Twitteru i očitog izrugivanja sa zakonom koji bi trebao štititi privatnost podigla se temperatura u britanskim ministarstvima kulture i pravosuđa, te su Jeremy Hunt i Kenneth Clarke odlučili do kraja mjeseca pripremiti teren za novo zakonodavstvo kojim bi se stalo na rep anoninom curenju podataka po društvenim mrežama i virtualnom prostoru općenito. Kako postoji isuviše rupa i nedorečenosti u sivoj zoni slobode medija i prava na privatnost, pravorijek je prepuštan sudbenoj vlasti, što se sada želi promijeniti. Shvaćanje slobode izražavanja i njezinih granica u digitalnom dobu bit će temeljito prodiskutirano u britanskom parlamentu, no već napamet znamo da nikakva cenzura na internetu neće u konačnici biti moguća osim ako se ne uspostavi svjetska diktatura koja će usput brojati koliko ste puta trepnuli u zadnjih 5 minuta i kada ste pretposljednji put ustali na lijevu nogu.

A tko je što s kim i u kojoj pozi će uvijek i na neki način s pravom zanimati mainstream auditorij, jer sveopća fascinacija koja od pojedinaca proizvodi polubogove slave, bogatstva i moći ostvarujući im najluđe snove, ista je je ona koja im želi proviriti u gaćice i džepove. Popularnost ima svoje prirođene nus-pojave, svoju cijenu. Onaj tko ju nije spreman platiti, neka ostane doma peći perece.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još