Lustig je propustio bar mivcu - u prijevodu: sin zakona - jer se kao trinaestogodišnjak nalazio upravo u baraci 24 najozloglašenijeg nacističkog koncentracijskog logora Aushwitz, kamo je deportiran iz svoje rodne Hrvatske kada mu je bilo 10 godina.

Lustig će obilježiti bar micvu s oko 10.000 sudionika Marša živih, od kojih su gotovo svi tinejdžeri.

Lustig se u razgovoru za Jewish Journal, utjecajni tjednik američkih Židova, prisjetio svog životnog puta. Razgovor je vođen u Lustigovom domu u Bel Airu.

Kada su nacisti i njihov marionetski hrvatski režim počeli okupljati Židove, njegov otac pridružio se partizanima. Branko i njegova majka uhićeni su, a po dolasku u Auschwitz i razdvojeni. Iako mu je bilo samo 10 godina, zbog visine se predstavio kao 16-godišnjak sposoban za rad i tako izbjegao smrt.

Poslan je u obližnji rudnik ugljena. Opet ga je poslužila sreća - dobio je u zadaću da dijeli vodu ostalim zatvorenicima. U posljednjim mjesecima rata premješten je u Bergen-Belsen, gdje se ponovno nalazi s majkom. Njegov otac, međutim, nije uspio preživjeti rat.

Lustig je ležao u logoru, iznuren, poharan tifusom i sav prekriven ušima, kada je iznenada začuo nepoznatu glazbu. 'Pomislio sam da sam umro i da sam u raju', prisjetio se Lustig. Glazba je dopirala iz škotskih gajdi, koje su oglašavale dolazak britanskih osloboditelja.

Nakon oporavka Lustig se vratio u Hrvatsku, gdje se pridružio lokalnoj producentskoj tvrtki. Dio američke serije 'Vjetrovi rata' snimao se u Hrvatskoj, a Lustig je postao pomoćnik producenta. Preselio se u SAD 1988. da bi radio na nastavku, 'Rat i sjećanja'.

Lustig se ubrzo upoznao sa Stevenom Spielbergom, a poznati redatelj nakon tri godine pozvao ga je na sastanak vezan uz produkciju 'Schindlerove liste'.

Nakon kratkog razgovora Spielberg mu je rekao: 'Ti si moj producent!' 'Schindlerova lista' proglašena je najboljim filmom 1993. godine, a Lustig se pridružio Spielbergu na pozornici tijekom dodjele Oscara. 'Moj broj bio je A3317. Ja sam preživio Holokaust', rekao je Lustig.

Osim što je postigao uspjeh u Hollywoodu filmovima kao što su 'Sofijin izbor', 'Pad crnog jastreba' i 'Američki gangster', Lustig također organizira godišnji festival filmova o Holokaustu u Zagrebu.

Marš živih je godišnji dvotjedni događaj na kojemu se okuplja oko 10.000 sudionika, u velikoj većini srednjoškolaca, iz 40-ak zemalja.

Ove godine oni će prvo posjetiti Auschwitz na Dan sjećanja na Holokaust 1. svibnja, kako bi komemorirali ubojstva šest milijuna Židova i uputili snažnu poruku protiv netolerancije i predrasuda.

Idućeg jutra, 2. svibnja, Lustig će proslaviti bar micvu pred barakom 24, noseći tallit - židovski molitveni šal - koji mu je uručen na primanju 4. travnja u prostorijama studija Universal. Istom prilikom, Lustig je najavio da će dodijeliti stipendije kojima će se pokriti troškovi 10 sudionika na budućim marševima.

Tog popodneva kolona tinejdžera, Židova koji su preživjeli Holokaust te uglednika iz Izraela, Poljske i drugih zemalja propješačit će tri kilometra od Auschwitza do Birkenaua.

Birkenau je bio centar istrebljenja kompleksa Auschwitz, gdje su se nalazile plinske komore i krematorij. Tamo će Lustig i ostali preživjeli govoriti o svojim iskustvima, upaliti svijeće i moliti se.

Od osnutka 1988. godine oko 150.000 učenika i odraslih sudjelovalo je u programima Marša živih, rekao je potpredsjednik Marša David Machlis, profesor ekonomije na Sveučilištu Adelphi.

Najveće delegacije obično stižu iz SAD-a, Kanade, Francuske i Velike Britanije, a oko četvrtina svih sudionika nisu Židovi.

U međuvremenu Lustig priprema govor, u kojemu će, kao najmlađi zatočenik barake u Auschwitzu, ponovno upozoriti na sudbinu starijih, koji nisu preživjeli.

Zaključit će ovim riječima: 'Poruka koju danas želim podijeliti s vama najvažnija je od svih koje sam naučio u godinama provedenim u koncentracijskom logoru. To je poruka tolerancije. Svi se moramo slagati.

'Moramo ulagati sve napore kako bismo poštovali i voljeli jedni druge, tako da se strašni dani Holokausta nikada više ne vrate. Tolerancija je danas moja želja za bar micvu, a 'Nikada Više' je moja nada i moj san zauvijek.'