Je li se radilo o šrapnelu granate ili o rafalnoj paljbi, nije toliko bitno, Hetherington je na neki način bio savršeno pripremljen na eventualni kobni završtak karijere, s obzirom da je živio za dokumentiranje ratnih zona, od Liberije i Afganistana do Libije.

Završio je prvo književnost na Oxfordu, no nakon nekoliko godina vratio se ponovno na koledž, smjer novinarska fotografija. Da je osjetljiv za društvenu nepravdu, pokazao je već prvim radnim mjestom, radom u magazinu The Big Issue kojim beskućnici financiraju svoj mršavi opstanak. Nedugo zatim odlazi u zapadnu Afriku gdje će provesti osam godina života i objektivom slijediti političke nemire u Liberiji, Sierra Leoneu, Nigeriji. U drugom liberijskom ratu bio je svega jedan od dvojice zapadnih novinara koji su boravili s pobunjeničkim trupama, čime su zaradili smrtnu presudu predsjednika Chalesa Taylora.

Očekivano, Tim je bio inspiracija mnogim kolegama, u magazinu Vanity Fair s kojim je unazad nekoliko godina surađivao smatrali su ga jednim od posljednjih preživjelih fotoreportera s dovoljno širine, šarma i radne discipline. Mi bismo dodali – s dovoljno muda.

O tome vrhunski svjedoči dokumentarac 'Restrepo' koji supotpisuje s piscem Sebastianom Jungerom i s kojim je dobio veliku nagradu žirija na festivalu Sundance prošle godine. Živjeli su s američkim bataljunom u Afganistanu, u blizini doline Korengal koju su mnogi od nemilja nazivali i najsmrtonosnijom točkom na svijetu. Snimke ispijenih, psihološki ubijenih vojnika pretočio je u nekoliko radova i praktički za svakog od njih pokupio prizanje. Osim 'Restrepa', 2007. dobio je fotografsku nagradu World Press Photo za sliku američkog vojnika koji si od umora pokriva rukama lice na kraju dana, a za TV feature naslovljen 'Afghanistan – The other war' 2008. mu je uručena nagrada Rory Peck Features.

Nakon što je kratko vrijeme radio kao istražitelj u komisiji Vijeća sigurnosti za sankcije Liberiji, potom trijumfalno preživio Afganistan i profesionalno servirao tragediju američkog rata svim mutimedijskim kanalima, od fotografskih izložbi, preko emisija do, konačno, dokumentarnog filma, Hetherington se jednosmjerno uputio u Misratu. Plan je bio ići dalje, nastaviti životni projekt praćenja kolateralnih humanitarnih posljedica ratnih sukoba, dati medijsku podršku pobunjenicima u Libiji. Bio je jedan od osam do deset novinara koji su pratili teško bombardiranje Misrate iz cijevi Gadafijevih topova. Kraj je dočekao sklanjajući se od granatiranja iza zida koji ipak nije izdržao artiljerijsku invaziju.

Posljednji trag koji je ostavio javnosti je poruka na Twitteru u četvrtak: 'U opkoljenom libijskom gradu Mistrati. Slijepo granatiranje Gadafijevih snaga. Od NATO-a ni traga ni glasa.'

Kolege i obitelj javljaju se sa sjećanjima na Hetheringtonov neporeciv talent, hrabrost i praktični primjer podrške civilnom stanovništvu u ratom pogođenim zonama. Tyler Hicks, fotograf New York Timesa, prepričava kako je samo dva tjedna ranije razgovarao s Timom te mu je ovaj rekao kako je zaljubljen u predivnu ženu iz Somalije i kako želi malo usporiti, imati djecu.

Kako stvari stoje, Hetherington i Hondros su prvi zapadni izvjestitelji koji su poginuli u libijskom ratu. Život su još izgubili snimatelj Al-Jazeere Ali Hassan al-Jaber i Mohammad Nabbous s televizije Alhurra. Brojka bi ipak mogla biti nešto depresivnija, s obzirom da se 16 novinara još uvijek smatra nestalim.