Novinari Sunday Timesa vjerojatno nisu očekivali da će biti tako lako: dovoljno je pozvati zastupnika u Europskom parlamentu na večeru ili piće i nakon dvije-tri zdravice europarlamentarac je već spreman i voljan da ga se korumpira.

Sve to još snimiti tajnom kamerom garantira ne samo nepobitan dokaz, nego i medijski poželjan materijal, savršen u doba world wide weba u kojem se fotografije i snimke šire brzinom svjetlosti. Taj relativno jednostavan i pomalo bezobrazan plan itekako je upalio, pa se europska politička javnost zabavlja polupijanim pregovaranjem europarlamentaraca o tome koliko novca košta njihov politički utjecaj, kao i tko ga koliko ima.

Jedan od europarlamentaraca koji je upao u novinarsku zamku, uvjeren da dobro naplaćuje svoje lobističke usluge, jest i Austrijanac Ernst Strasser, bivši ministar unutarnjih poslova iz konzervativne Narodne stranke (ÖVP), koji se vjerojatno zbog toga i dosjetio najluđeg mogućeg objašnjenja za to što je uhvaćen s prstima u pekmezu.

Naime, Strasser tvrdi da je išao izvidjeti tko to želi korumpirati europarlamentarce te se zato susreo s novinarima koji su glumili lobiste, ali zbog prevelike zauzetosti jednostavno nije stigao prijaviti ih sigurnosnim službama!

'Otvorena sezona lova na Strassera'

Objašnjenju su povjerovali samo rijetki, a konačna presuda Strasserovoj političkoj karijeri – bez obzira na to što na kraju pokaže istraga – jest naslov u austrijskom dnevniku Krone, u kojem je poručeno 'Otvorena sezona lova na Strassera'.

Strasser, koji je bio nositelj liste ÖVP-a na izborima za Europski parlament 2009, podnio je ostavku na svoje članstvo u ovoj instituciji, pa ga njegovi rijetki preostali stranački prijatelji pokušavaju predstaviti kao tragičnu figuru, koja je cijeli život pošteno radila i jednom, pod utjecajem alkohola, posrnula, ali podsjećanje na Strasserovu političku karijeru pokazuje drukčije.

On je sin siromašnih seljaka, čije su se ambicije iskazale još u srednjoj školi, kada je izabran za predstavnika učenika. Na studij prava u Salzburg je otišao zahvaljujući crkvenoj stipendiji nastavivši svoj politički angažman u studentskoj partiji ÖSU, što ga je pak dovelo na čelo salcburškog Studentskog zbora.

Ipak, Strasserova politička karijera nakon diplome nije išla odmah uzlaznom putanjom: do 1987. proveo je nekoliko godina na činovničkim mjestima, poput tajnika Saveza seljaka, da bi ga konačno primijetio konzervativni političar Josef Riegler, tada ministar poljoprivrede.

'Ljudi u crnom' na austrijskim izborima

Ernst Strasser postao je Rieglerov pomoćnik i dobio prvu priliku za sudjelovanje u bečkom političkom životu. Odmah je razumio i važnost medija u politici, pa je u ime svog šefa započeo organiziranje tradicionalnog tjednog druženja s novinarima, uz kavu i kolače.

Strasser uskoro proglašava vlastitu razočaranost politikom te prelazi raditi u privatni sektor, no nakon godinu dana postaje bliski suradnik Erwina Prölla, koji postaje župan Donje Austrije, a tada 36-godišnji Strasser njegov medijski savjetnik. Strasser je 1998. osmislio i u Austriji poznatu kampanju za Prölla, inspiriran filmom 'Ljudi u crnom', pa se tako i župan na plakatima pojavio u skupom crnom odijelu i sunčanim naočalama, što mu je donijelo pobjedu. Naravno, važnu ulogu u tome je imala i izmišljena neovisna Zelena lista, iza koje su se krili članovi ÖVP-a pod Strasserovom kontrolom, koja je presudne glasove oduzela stranci Zelenih.

Zahvaljujući svom šefu Pröllu, Strasser 2000. postaje ministar unutarnjih poslova u vladi Wolfganga Schüssela, koji se odlučio na skandaloznu koaliciju s Haiderovim ekstremistima kako bi se dokopao kancelarske pozicije.

Mozart-kugle za ministre

Strasser prvih mjeseci glumi najliberalnijeg ministra policije kojeg je Austrija vidjela, koji se zalaže za 'ljudsko ponašanje' prema emigrantima, a kolegama u ministarstvu poklanja mozart-kugle. To ga ne sprečava da brani i ostavi bez kazne policajce pod čijom se kontrolom jedan emigrant prilikom deportacije ugušio u sumnjivim okolnostima, kao ni da naredi istragu nekoliko uglednih odvjetnika za ljudska prava.

Strasser svoju beskrupuloznost najviše pokazuje u slučaju parlamentarnog zastupnika Zelenih Karla Öllingera, kojeg optužuje da potiče nasilje, iako vrlo dobro zna da je smirivao sukob koji se dogodio prilikom pokušaja neonacista da održe prosvjed na bečkom Heldenplatzu. Franz Schnabl, tada glavni inspektor u bečkoj policiji, potvrđuje u javnosti da je Öllinger radio na smirivanju situacije, što rezultira njegovim otkazom iz policije, koji mu je sredio Strasser.

Nakon četiri godine na mjestu prvog austrijskog policajca, Ernst Strasser prvi put izražava ambiciju za odlazak u Bruxselles. Htio je biti član Europske komisije, ali mu Wolfgang Schüssel ne ispunjava želju, pa Strasser još jednom napušta politiku i odlazi u privatni sektor.

Ovog puta se odlično snalazi u sređivanju poslova, za što redovito koristi i svoje političke veze. Tijekom pet godina Strasser razvija široku mrežu poslova preko svoje tvrtke CCE, ali je zov politike ipak jači te pristaje biti nositelj liste ÖVP-a za Europski parlament.

Konzervativcima mito dolazi glave

Ponuda je došla unatoč otporu stranačke baze, kako pišu bečki mediji, 'jer je Strasser vrlo poznat u javnosti'.
Nakon skandala s podmićivanjem, nema sumnje da je Ernst Strasser još poznatiji u javnosti. U izjavama za austrijske medije Strasser se hvali da dobiva 'mnogo podrške od običnih građana u ovim teškim trenucima'.

Koliko je to istina pokazuju ankete koje ga svrstavaju među jednu od najomraženijih političkih osoba u Austriji, naročito među podržavateljima Zelenih. Narodna stranka, pritisnuta raznim skandalima svojih nekoć uglednih članova, također se distancira od Strassera, koji nije prvi europski konzervativac kojem je mito došlo glave. Nisu ni ljudi u crnom ono što su nekad bili.