Svijet ANALIZA DRAGE PILSELA

Obamina doktrina - ograničeno korištenje snage

Američko vodstvo, prema doktrini koju predsjednik Barack Obama pokušava provesti u Libiji, temelji se na očuvanju vrijednosti koje vrijede u SAD-u, čak i ako ne postoje nacionalni interesi koji su ugroženi, zatim na opreznom i ograničenom korištenju vojne snage i na potraživanju što veće međunarodne potpore i legitimnosti. A to je, prema Obaminim riječima od ponedjeljka navečer, suprotno od neokonzervativne teorije koja je viđena u iračkome ratu

Nakon više dana šutnje i nekoliko pritužbi zastupnika Kongresa da ih se ignorira, Barack Obama se u ponedjeljak navečer obratio naciji kako bi pojasnio svoju politiku i obranio odluku da intervenira u Libiji na način na koji je to učinjeno: bez prevelikih razloga, prema nekima, ili bez dovoljno energije, prema drugima.

Obama je definirao ono što je nazvao 'korištenje vojne sile SAD-a i svjetsko liderstvo pod mojim mandatom', a to je utemeljio na tri stupa.

Prvo: novi koncept nacionalnih interesa. 'Bit će prilika', kazao je, 'kad naša sigurnost neće biti izravno ugrožena, ali naši interesi i naše vrijednosti hoće.' Libija je takav primjer. Moamer el Gadafi je bio na korak od toga da izvrši pravi pokolj u Bengaziju. Sam diktator je bio najavio da 'neće biti milosti' prema pobunjenicima.

'Ne odgovara našim interesima da se to dogodi. Apsolutno sam protiv takvog scenarija', kazao je Obama, ispravivši usput jednog od najvažnijih suradnika u administraciji, ministra obrane Roberta Gatesa, koji je prošlog vikenda bio izjavio da Libija 'nije vitalan interes za SAD'.

Suprotno tomu, Barack Obama tvrdi da će američko vodstvo biti mjereno ili vrednovano po obrani demokratskih ideala i načela zaštite ljudskih prava.

Drugo: ograničeno korištenje vojne snage. 'Proširiti našu vojnu misiju (u Libiji) kako bismo utjecali na promjenu režima bilo bi pogrešno', kazao je predsjednik, pojasnivši da bi se koalicija raspala, da bi to bilo značilo staviti trupe unutar Libije, što bi dovelo do novih američkih žrtava i do eskalacije sukoba s nejasnim posljedicama. Dakle, Obama dokazuje da je shvatio koliko je pogrešna bila Busheva teorija pravednoga rata koja je razvalila iračko društvo. Naime, Obama tvrdi, za razliku od Busha, da si SAD ne može priuštiti, niti smije, uporabu vojne sile na svim mjestima na planetu gdje postoji represija. Potrebno je uvijek tražiti ravnotežu između interesa, rizika i potrebe za djelovanjem.

To je, naravno, odmah izazvalo kritike. Republikanski senator i Obamin protukandidat na prošlim izborima John McCain kazao je da je Gadafi sigurno osjetio olakšanje kad je čuo da Obama nema namjeru prisiliti diktatorov režim na odlazak, što i nije baš točno, jer istovremeno američka državna tajnica Hillary Clinton dogovara sa saveznicima, napose s čelnicima NATO-a, Velikom Britanijom i Francuskom, mogući scenarij poslije Gadafija.

Treće: odgovornosti moraju biti podijeljene sa što je moguće većim brojem zemalja. 'Američko vodstvo', pojasnio je Obama, 'ne sastoji se u tome da idemo sami i da podnesemo sami sav teret akcije.' Pravo liderstvo, kazao je, sastoji se u sposobnosti stvaranja uvjeta za prave koalicije, u spremnosti da se radi u timu, a kako bi principi pravednosti i ljudskog digniteta bili obranjeni 'od svih nas, od naših saveznika i partnera'.

Obama, što je značajno, ipak nije spomenuo dozvolu UN-a za akciju u kontekstu važnih činjenica za opravdanje vojne misije njegove zemlje. Citirao je, doduše, rezoluciju Vijeća sigurnosti 1973 o Libiji kao primjer adekvatne međunarodne suradnje, ali ne kao obavezan uvjet za vojno djelovanje, što je kod lijevih kritičara izazvalo sumnje o mogućem kompromisu s neokonzervativcima iz Pentagona.

Međutim, Obamina doktrina se rađa iz potrebe i iz iskustva. Predsjednik je poslao u Kongres prijedlog budžeta koji uključuje smanjenje od 53 milijarde eura u troškovima obrane i svjestan je političkog prioriteta koji u njegovoj politici ima potrebno smanjenje deficita i nacionalnog duga.

Vojne avanture su iznimno skupe (bilijun dolara u Iraku, a još više u Afganistanu kada sve bude okončano) te SAD ne može danas ići u rat opušteno kao prije desetak godina.

Zapravo, to se želi ovdje naglasiti, irački i afganistanski rat odredili su granice vojne prisutnosti i akcije SAD-a, ne samo u financijskim terminima već i u političkim i u strateškim. Prema onome što je Obama kazao, cilj njegove administracije će biti, kako se pokazuje u Libiji, doprinijeti kako bi se zaustavila ili spriječila velika humanitarna tragedija, ali neće se uvući u kreiranje vlade po vlastitom ukusu, kako je učinjeno u Iraku, ili u stvaranju vlasti iz pepela, kako se čini ili pokušava činiti u Afganistanu.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još