Svijet INTERVJU DR. ZDRAVKO GREBO

'Josipović i Kosor prihvatili bi raspad BiH'

Dr. Zdravko Grebo poznati je profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu, poznat po svojem javnom angažmanu. Grebo je bio jedan od ljudi koji su neuspješno pokušali zaustaviti podjele i rat u Bosni i Hercegovini, za vrijeme kojeg je vodio legendarni Radio Zid. Nakon Daytona se kandidirao na prvim izborima za Parlament BiH, ali glasači tada nisu bili spremni za ljevičarske ideje, nego su svoje povjerenje dali nacionalistima, istim onima koji su ih odveli u rat

S bivšim studentskim revolucionarom iz 1968. godine razgovarali smo za tportal.hr o aktualnoj političkoj situaciji u BiH, uzrocima rata i iskrenosti prijeratnog suživota, kao i o tome što je Sarajevo danas u odnosu na ono što je nekad bilo.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nedavno je najavio referendum za ukidanje Tužiteljstva i Suda BiH. Kako to komentirate?

Politička situacija u BiH je u najmanju ruku fluidna. Odnosno, ni dragi Bog ne zna što se događa i što će iz svega toga izaći. To što Dodik radi cijelo vrijeme jest jedna vrsta dobro smišljenog političkog pragmatizma. On razumije da njegova brutalna retorika ima dobar odjek u njegovom biračkom tijelu. Dodik se ponaša makijevalistički jer zna da mu to donosi moć. No, ova najava nije prvi referendum koji je Dodik najavio i riječ je o nastavku igre jer on ne može ukinuti ni sud ni tužiteljstvo BiH, ali može igrati na kartu koja vodi katastrofalnom scenariju disolucije BiH. Ne sjedim ja ni s Valentinom Inzkom ni s Tihićem ili Lagumdžijom. Igraju se sa Sudom BiH, pa s državnom imovinom, pa s popisom stanovništva; sve to bilo bi smiješno da nije tužno. Nedavno je Dodik, uostalom, izjavio na press-konferenciji da 'mi želimo otići, a sa sobom ćemo ponijeti i dio zemlje', što ohrabruje i ponašanje HDZ-a, pa bi valjda od Bosne i Hercegovine trebala ostati nekakva Muslimanija ili Bošnjakija. To bi bio kraj BiH.

Sa svih strana se čuje da je ovo najteži period za BiH još od vremena rata. Bi li možda bilo lakše da se narodi jednostavno raziđu jer - koji su argumenti za opstanak zajedničke države? Tko artikulira ideju da od opstanka BiH svi profitiraju, a njezinim nestankom gube?

Kad bih ja to znao, bio bih apsolutni vladar BiH. Naravno, šalim se. Ono što istinski nedostaje na političkoj sceni od 1996. jest subjekt – koji ne mora biti stranka, nego može biti i pokret ili nevladina organizacija – koji bi artikulirao stav da je BiH naša zajednička domovina. Znam da je to teško nakon svega i nakon etnicizacije ukupnog javnog prostora u kojem sada postoje samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Naravno, rata više neće biti jer to ne bi dozvolili vanjski faktori, ali unutarnje tenzije mogu trajati beskrajno i da na kraju svega stoji disolucija države. Propušten je trenutak da se građanima BiH, bez obzira na njihove kolektive identitete, pokaže da je ovo njihova država. Ako se želi budućnost BiH, potrebno je iskreno opredjeljenje naših susjeda da se ova država ne raspadne. U to nisam siguran jer je aktualna srbijanska politička elita umivenija verzija prošle i raspad Bosne je njihova rezervna karta, a nisam uvjeren ni u politiku Ive Josipovića i Jadranke Kosor, koji su ipak daleko od Tuđmana i Šuška, ali bi na kraju prihvatili raspad. No, znate kako se kaže: bolje užasan kraj, nego užas bez kraja. Međunarodna zajednica će Bosnu održavati na životu i spriječiti mogući novi rat, ali ništa više od toga. Sve dok domaće političke elite ne postignu konsenzus, ja bolju budućnost ne vidim.

Vratimo se malo u 1990. godinu. Kako komentirate da je u BiH do tada doista postojao miran suživot naroda, pa i religija, unutar socijalističkog sustava? Je li to mit koji treba dekonstruirati? Što se dogodilo u roku od godinu i pol dana, da narodi BiH manje ili više dignu ruke od zajedničke države?


To je pitanje i neka vrsta noćne more za mene jer nisam siguran da je taj idilični život do 1990. godine bio istinit. Najgora stvar je do tada bila biti nacionalist, a mi jesmo svakodnevni život živjeli zajedno. Išli smo u školu zajedno, napijali se zajedno, igrali nogomet zajedno. No treba se zapitati je li ta idila bila pokrivena ideološkim monopolom Komunističke partije, s moćnim sigurnosnim aparatom, pa mnoge frustracije nisu mogle izaći na vidjelo. Kad se raspao sustav, na javnu scenu su došli mnogi insekti i štakori, ali i časni ljudi koji su bili nacionalno frustrirani u socijalizmu. Tada je i međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, izabrala podržati nacionalizam i kleronacionalizam kao način rušenja komunizma. Zapad, dakle, nije izabrao podržati liberalnu demokraciju jer se njom ne može tako lako srušiti totalitaran sistem. U geopolitici vladaju samo interesi i nema previše ljubavi, ali brutalne zločine se ne može oprostiti.

Kako objašnjavate u stanovništvu rašireno uvjerenje s početka 1992. godine da u BiH ipak neće rata biti, iako je sve upućivalo na to?

To je iz današnje perspektive nevjerojatno. Bilo je moguće jer je normalna ljudska strepnja – pogotovo među tada starijim generacijama koje su iskusile Drugi svjetski rat – da se izbjegne rat. Alija Izetbegović je tada govorio da je Jugoslavenska narodna armija (JNA) naša vojska i nitko nije očekivao da će se okrenuti protiv naroda, bez obzira na događanja u Sloveniji i Hrvatskoj. Izetbegovićeva argumentacija je tada bila da rata neće biti jer ga nitko ne želi i da je za rat potrebno dvoje. Bila je to jedna očajnička izjava jer je za ljubav potrebno dvoje, a za rat samo jedan. No, tada nismo znali za Karađorđevo i ostale planove o podjeli BiH, koji su učinili rat neizbježnim.

Jeste li razmišljali o alternativnoj verziji povijesti, u kojoj bi se rat u Bosni i Hercegovini izbjegao?

Ja sam u tom smislu hegelovac. Možemo razgovarati što bi bilo kad bi bilo, ali ipak smatram da se sve što se dogodilo zapravo moralo dogoditi. Naravno, bilo je raznih verzija, poput Miloševićeve ponude Izetbegoviću da bude predsjednik krnje Jugoslavije. Ali, nema koristi od toga.

Hapšenje generala Jovana Divjaka u Beču izazvalo je veliku konsternaciju u Sarajevu. Kako tumačite taj potez Srbije?

Srbijansko pravosuđe ne djeluje bez blagoslova političke elite. U jednom trenutku činilo se da Srbija ide za smirivanjem situacije u regiji, doduše puževim korakom. Sada se opet sve destabilizira, što uključuje i slučaj Tihomira Purde. To je agresivan nalet srbijanskog pravosuđa koji ne vodi ničemu dobrom. Znam sve o Jovanu Divjaku i njegovom ponašanju za vrijeme rata, bio sam s njim u Dobrovoljačkoj ulici, za koju ga sada optužuju. Problem je i što bosansko pravosuđe nije procesuiralo taj slučaj, ako se zločin tamo dogodio. Jedna od šansi za našu bolju budućnost jest stav da je svaki zločin – zločin. A to bi najbolje trebala shvatiti strana koja je najviše stradala u ratu, dakle Bošnjaci. Da su zločini Armije BiH, poput Kazana nad Srbima i Grabovice nad Hrvatima, procesuirani na vrijeme, Srbija ne bi imala danas koga optužiti. Dakle, nije za ovo što se događa Jovanu Divjaku krivo samo srbijansko pravosuđe, nego i bosanska vlast. A Divjak je u Dobrovoljačkoj ulici vikao: 'Ne pucajte!'

Nije li onda paradoks da Milorad Dodik traži ukidanje Suda BiH, koji bi trebao suditi u slučaju Dobrovoljačke ulice, dok istovremeno tvrdi da se tamo dogodio zločin za koji netko mora odgovarati?

Naravno. I u Sudu BiH postoji odjel za ratne zločine. Ne treba zaboraviti da on izjavljuje da će uhapsiti Jovana Divjaka i Ejupa Ganića ako stupe nogom u Republiku Srpsku te ih izručiti Srbiji. To je dio njegove generalne strategije, u kojoj želi ukinuti sve što ima veze s državom BiH. Drugi razlog jest privremeno uklanjanje mogućnosti da osobno bude optužen za kriminal i pronevjeru. Uostalom, Balkanom se širi nepodnošljivi smrad kriminala za koji su odgovorne političke elite, čega je najbolji primjer Ivo Sanader, koji se od neupitnog boga hrvatske političke scene pretvorio u čovjeka koji sjedi u austrijskom zatvoru. Pogledajmo glavne političke protagoniste u BiH: Dodik, Dragan Čović, Lijanovići, pa i SDP s upletenošću u tzv. aferu Reket, imaju krivične prijave. Politika se pretvara u to da želiš ostati na vlasti da ne bi završio u zatvoru.

Što je s teškom socijalnom situacijom u BiH? Zašto izostaje pobuna protiv siromaštva i nezaposlenosti? Znači li to da se izazivanjem konstantne nacionalne paranoje teški uvjeti života mogu gurnuti pod tepih?


Često si postavljam to pitanje. Možemo uzeti u obzir da je BiH vrlo složeno društvo, ali mi nikada neće biti jasno da model etničke homogenizacije može 'pokriti' tešku socijalnu situaciju i da zbog njega izostaje bilo kakva pobuna. Jedno od objašnjenja je ratna trauma jer ljudi se sjećaju da bi moglo biti i gore. Drugi model je govoriti: 'Ako mi Bošnjaci na ostanemo zajedno, onda će nas druga dva naroda pobijediti', a isto vrijedi i za Hrvate i Srbe. Uostalom, zašto bi jedan siromašni Bošnjak imao više zajedničkog s novopečenim bošnjačkim tajkunom nego sa siromašnim Srbinom ili Hrvatom? Nadam se da će se pojaviti subjekti civilnog društva koji će ljude povesti na ulice. Potrebno je da ljudi definiraju svoje socijalno nezadovoljstvo. Nažalost, ja među svojim studentima ne vidim ni najmanji znak da se oni žele pobuniti. Podsjećam na poznatu priču o žabi kojoj su vodu svaki dan podgrijavali za dva stupnja više, pa je na kraju skuhana bez ikakvog otpora. Tako je i u Bosni i Hercegovini.

Željko Komšić je postao paradigma hrvatske ugroženosti u BiH. Zašto on tijekom svojeg prvog mandata nije pokušao uspostaviti dijalog s Hrvatima u Hercegovini?

Željko Komšić
je, inače, bio student ovog fakulteta, proveo je rat u Sarajevu i nosi odlikovanje Zlatni ljiljan. On u građanskom svijetu ima značajnu podršku. No, podršku od hercegovačkih Hrvata ne bi dobio ni u snu. Kada bi se izborni zakon izmijenio na takav način da svi biraju članove Predsjedništva, Željko Komšić bi bio moj nesumnjivi izbor i on bi bio savršen predsjednik svih građana BiH. Ali dok je ustavna konstitucija ovakva, njegov izbor je problem jer Komšića su izabrali Bošnjaci, a ne Hrvati. To pak daje legitimaciju ekstremnim hrvatskim pozicijama za širenje priče o ugroženosti.

Kako vam se danas čini živjeti u Sarajevu? Koliko se grad promijenio?


Na nivou dnevne rutine ne osjetite nacionalne tenzije, ali posljedice postoje. Slijedom događaja Banja Luka, dva Mostara i Sarajevo postali su, što milom što silom, etnički čisti gradovi. Srbi i Hrvati su u Sarajevu apsolutna manjina i sigurno im nije najugodnije. S druge strane, postoji opći trend gubljenja svih vrijednosti, tzv. papanizacije. Naravno, postoje svijetli trenuci i izuzeci, ali to nije mainstream. Sarajlije danas većinom žive poprilično primitivnim načinom života, sa stavom 'da nisam zaštitar, bio bih manekenka'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još