Svijet DOGME PROTIV ZNANJA

Seksualna edukacija zapela na granicama Hrvatske

Dok u Hrvatskoj kršćanski aktivisti na prosvjedima brane vjeroučiteljicu optuženu jer je učenicima rekla da je homoseksualnost bolest, u Britaniji se učenici osnovnih škola upoznaju sa suvremenim definicijama iz područja seksualnosti, koristeći pritom eksplicitne edukativne materijale

dailymail.co.uk'Dok su se grlili, penis tvog tate nježno je ušao u vaginu tvoje mame i procurila je sperma'; 'Orgazam je osjećaj ugode na vrhuncu seksualnog uzbuđenja'; 'Erekcija je kada penis dječaka ili odraslog čovjeka postane tvrd i uspravan'; 'Prostitutka ili žigolo su osobe plaćene novcem, ili na drugi način, za seksualni odnos s drugim osobama'. Tim i drugim seksualnim znanjima raspolagat će uskoro osnovnoškolci u Velikoj Britaniji u dobi od pet godina naviše.

Britanske lokalne vlasti preporučile su, naime, osnovnim školama obrazovni materijal eksplicitnog sadržaja u području seksualne edukacije, uključujući 'Obrazovni paket za osnovne škole o seksu i vezama' s prikazima različitih seksualnih poza, definicijom prostitucije, te analnog i oralnog seksualnog odnosa. Među odobrenim knjigama su 'Pričajmo o seksu' i 'Kako sam nastao?' te kratki film BBC-ja s prikazom nagih tijela i kompjuterskim animacijom muških genitalija.

Protiv ove inicijative žučno je ustao Kršćanski institut, kojemu je najveći trn u oku, zbog poglavlja o homoseksualnosti, knjiga 'Pričajmo o seksu'. Razbješnjeli zagovarači tradicionalne obitelji tvrde da je sve to previše za najmlađe i upozoravaju da će kod djece potaknuti razvoj seksualne socijalizacije.

Ministarstvo obrazovanja ustanovilo je da škole moraju osigurati seksualnu edukaciju primjerenu dobi i zrelosti učenika, a na samim je ravnateljima da se prilikom izbora naslova oslone na svoj profesionalni sud. 'Roditelji zadržavaju pravo da ne šalju djecu na nastavu seksualnog obrazovanja ukoliko nisu zadovoljni sadržajem predavanja', poručilo je ministarstvo.

Obavezno seksualno obrazovanje, dakle, na velika vrata ulazi u britanske osnovne škole, dok hrvatski učenici osnovnih i srednjih škola informacije o spolnosti i i spolno prenosivim bolestima istovremeno pronalaze na - internetu.

'Pokušaj uvođenja seksualne edukacije u hrvatske škole pokazao se kao kontroverzno pitanje i mjesto sukoba različitih interesnih grupa i ideoloških perspektiva. Ne postoji društveno-politički konsenzus oko važnosti očuvanja zdravlja i poštivanja seksualnih i reproduktivnih prava mladih i stoga mi još uvijek nemamo seksualnu edukaciju kao dio školskog kurikuluma', pojašnjava Nataša Bijelić, sociologinja iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI).

Svjetska iskustva


Aleksandar Štulhofer i Amir Hodžić istražili su inozemna iskustva u seksualnoj edukaciji. U svom radu naveli su da se seksualna edukacija (SE) provodi u 95 posto srednjih škola u SAD-u. Ti su programi regulirani na razini saveznih država, ali značajan broj odluka o sadržaju i pristupu donosi se i na lokalnoj školskoj razini. U Rusiji Projektu eksperimentalnog uvođenja SE suprotstavili su se crkva, Ruska komunistička stranka i pro-life aktivisti, proglašavajući ga 'zapadnom ideološkom zavjerom protiv ruske djece'. SE u Nizozemskoj integrirana je u cjelokupni školski program, obavezna i prisutna na svim obrazovnim razinama. O izboru konkretnog programa odlučuje lokalna samouprava. Kombinacija kvalitetne SE te povjerljivost, dostupnost i financijska prihvatljivost centara za reproduktivno i seksualno zdravlje doprinosi malom broju adolescentskih trudnoća i abortusa, kao i visokoj učestalosti korištenja kontracepcije. U Švedskoj SE postaje obavezan predmet još 1956. godine, a u današnjoj nastavnoj praksi promiče spolnu/rodnu ravnopravnost, toleranciju prema različitim seksualnim izborima te upozorava na problem seksualnog nasilja i zlostavljanja.

Ona upozorava da mladi tek pred kraj osnovne škole saznaju kako se zovu njihovi spolni organi, a o temama kao što su orgazam, oralni i analni seks ili što je spolni odnos ne saznaju ništa tokom cijelog školovanja. Podučava ih se da su djeca nastala medicinski potpomognutom oplodnjom 'klonovi' i da se 'mogu osjetiti usamljena među normalno rođenom djecom' te da je homoseksualnost 'stvar ukusa'. Nakon što je 2009. Hrvatska dobila ukor od Europskoga odbora za socijalna prava zbog homofobije u školskim udžbenicima jer tvrdnje u kurikulumu 'stigmatiziraju homoseksualne osobe i utemeljene su na negativnim, iskrivljenim, osuđujućim i degradirajućim stereotipima', sporne su izjave povučene iz udžbenika, a problem homofobije riješen je tako da se kroz sadržaje udžbenika uopće ne spominju ljudi različitih seksualnih orijentacija, navodi Nataša Bijelić.

Uvođenje sustavne seksualne edukacije u školski kurikulum trebaju pratiti i usluge poput klinika i savjetovališta o seksualnom i reproduktivnom zdravlju prilagođene potrebama mladih. Rezultati istraživanja provedenih u RH o seksualnom i reproduktivnom zdravlju mladih te epidemiološke statistike ukazuju na prisutnost spolno prenosivih infekcija kao što su klamidija i HPV (humani papiloma virus) te na neredovitu i nedovoljnu upotrebu kontracepcije među adolescentima, ističe Nataša Bijelić.

Seksualnu edukaciju u vrtiće!

Osim toga, sa seksualnom edukacijom treba početi već od najranije dobi, i to predškolske jer se već tada javljaju interes i pitanja koja se odnose na seksualnost (dijete zanima kako je došlo na svijet, uočava razlike u spolnim organima kod curica i dječaka itd). Ova pitanja ne bi trebalo izbjeći, već djeci dati primjeren odgovor u skladu s njihovom dobi. Seksualna edukacija treba biti primjerena dobi, što znači da će se djeci predškolskog uzrasta govoriti npr. o fizičkim promjenama pri odrastanju, a ne o vrstama kontracepcije, ističe Bijelić.

Neven Hrvatić, voditelj kolegija Seksualna pedagogija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, napominje da je s s aspekta pedagoije, a posebno seksualne pedagogije, potreba realizacije programa u kojem bi sadržaji spolnog/seksualnog odgoja i obrazovanja imali svoje mjesto, posebno važno.

'O formi, trajanju, načinu provedbe, sadržaju programa spolnog/seksualnog odgoja i obrazovanja svakako se treba razgovarati na razini struke, poštujući sadašnje dosege razvoja seksualne pedagogije u svijetu i Hrvatskoj, u suradnji s roditeljima učenika i uvažavajući odgojno-obrazovne vrijednosti usvojene u Nacionalnom okvirnom kurikulumu: znanje, solidarnost, identitet i odgovornost', kaže Hrvatić, dodajući da okvir svakako postoji, a potreba realizacije je neupitna.

No ni četiri godine nakon propasti neslavnih i skupih pokušaja uvođenja seksualne edukacije u škole (slučaj GROZD), Vlada na čelu s Ministarstvom znanosti još uvijek nije riješila pitanje seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja mladih, na što ju obvezuju domaći, ali i međunarodni dokumenti. Pravobraniteljica za djecu poručila je još 2008. da je neugodno iznenađena odlukom Ministarstva da odustane od uvođenja zdravstvenog odgoja umjesto da odustane od neučinkovitih programa. Također, podsjetila je da je obaveza Vlade educirati mlade o zaštiti reproduktivnog zdravlja prema Nacionalnom planu aktivnosti za prava i interese djece 2006-2012. te da je potpuno neprihvatljivo odustajanje od uvođenja zdravstvenog odgoja. Trenutno, sadržaji u osnovnim i srednjim školama koji se odnose na seksualno i reproduktivno zdravlje su nedovoljni i nezadovoljavajući, a sadrže čak i diskriminatorne stavove koji su u suprotnosti s domaćim i međunarodnim zakonodavstvom, napominje Nataša Bijelić.

dailymail.co.ukI Marija Bartulović, znanstvena novakinja na kolegiju Seksualna pedagogija, poručuje da djeca i mladi imaju pravo na kvalitetno seksualno obrazovanje koje će ih pripremiti za donošenje odgovornih odluka u društvenim i seksualnim odnosima. Pritom je školsko okružje, u kojemu provode najveći dio svoga vremena, idealan kontekst za stjecanje znanja i razvoj vještina koje su im za to potrebne.

'Porazna je činjenica da u hrvatskim školama još uvijek nema sustavnog seksualnog obrazovanja. Naime, u situaciji u kojoj, unatoč zabrinjavajućim podacima o seksualnom nasilju, spolno prenosivim bolestima, neravnopravnosti spolova, diskriminaciji seksualnih i rodnih manjinama itd. sustavno seksualno obrazovanje još uvijek nije uvedeno u škole, zahtjevna uloga seksualnog prosvjećivanja ostaje zadatak roditelja. Unatoč zabrinutosti, oni najčešće izbjegavaju razgovor o seksualnosti sa svojom djecom, zbog kulturnih normi, neznanja ili nelagode koje prilikom takvih razgovora osjećaju', upozorava Marija Bartulović, dodajući da taj pritisak osjećaju i učitelji kojima je zbog nedovoljne pripremljenosti nelagodno na satu govoriti o temama vezanim uz seksualnost. Primarnu ulogu u procesu seksualne socijalizacije stoga preuzimaju mediji, a informacije koje mladi na taj način dobivaju nerijetko su pogrešne i nepotpune.

Iako se u raspravama o uvođenju seksualnog obrazovanja u osnovne škole vrlo često može čuti argument o naivnoj, aseksualnoj dječjoj prirodi koju je neprimjereno opterećivati 'temama za odrasle', istraživanja pokazuju da djeca predškolske dobi o seksualnosti znaju daleko više no što se, pogrešno, pretpostavlja. Učinkoviti programi seksualnog obrazovanja, osim informacija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, obuhvaćaju i niz drugih tema o međuljudskim odnosima; seksualnom ponašanju; vrijednostima, stavovima i vještinama; kulturi, društvu i zakonima. To je osobito važno u kontekstu promicanja rodne jednakosti i afirmacije seksualnih različitosti putem obrazovanja, navodi Marija Bartulović.

'Za razliku od razvijenih zapadnih zemalja u kojima je seksualno obrazovanje s posebnim naglaskom na potrebama osjetljivih skupina desetljećima sastavni dio kurikuluma, Hrvatska je, poput većine postkomunističkih zemalja u kojima je s promjenom sustava došlo do reafirmacije religije i konzervativnog nacionalizma, zatvorena za pitanja seksualnih i rodnih manjina. Po pitanju reprodukcije spolnih/rodnih stereotipa putem obrazovanja posljednjih je godina postignut određen pomak, prvenstveno zahvaljujući nevladinim organizacijama koje se time bave. Međutim, značajnije pomake ne možemo očekivati sve dok se ne dogodi promjena na sustavnoj razini, uvođenjem programa seksualnog obrazovanja koji nije uvjetovan političkim i/ili religijskim dogmama, a usmjeren je ka obrazovanju (seksualno) slobodnih osoba, napominje Marija Bartulović.

No umjesto da se angažira u smjeru ispunjavanja svojih međunarodnih obaveza, Ministarstvo nastoji sakriti istinu od međunarodne javnosti o svojoj ulozi u neuspješnom procesu uvođenja programa seksualnog/zdravstvenog odgoja i obrazovanja u škole, tvrdi Nataša Bijelić. UNESCO je, naime, u svojoj publikaciji o studijama slučaja nacionalnih programa seksualne edukacije namjeravao objaviti i studiju slučaja Hrvatske. 'Međutim, Ministarstvo znanosti izrazilo je svoje 'snažno protivljenje' da ova analiza bude uključena u publikaciju i vršilo ogroman pritisak na UNESCO koji je rezultirao time da je studija slučaja izbačena iz publikacije. Studija je ukazivala na očitu nevoljkost vlasti da preuzme odgovornost za uvođenje seksualne edukacije u hrvatske škole. Time je Ministarstvo ostavilo prostor za natjecanje različitih ideoloških pozicija radi prevlasti nad programom seksualne edukacije', zaključuje Nataša Bijelić.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još