Svijet EKSKLUZIVNO ZA TPORTAL

Kako sam preživio potres i tsunami u Tokiju

Fotograf Antonio Jerković ekskluzivno se iz Tokija javlja za tportal da bi opisao kako je preživio najjači potres koji je u posljednjih 150 godina pogodio Japan

Fotograf Antonio Jerković (nekoć angažiran na HRT-u, Večenjem listu, Jutarnjem listu, Globusu i Nacionalu, a školovan u Japanu, SAD-u i Tajlandu) već tri godine ima stalnu bazu u Tokiju, odakle se ekskluzivno javlja za naš portal da bi opisao kako je preživio najjači zemljotres u posljednjih 150 godina japanske povijesti.

Čovjek se jednostavno zasiti nekih 'povijesnih' trenutaka i poželi monotoniju. Bio sam sudionik 'povijesne' 1991. u Hrvatskoj, u New Yorku mi se dogodio 'povijesni' blackout koji je paralizirao grad na tjedan dana, osobni 'povijesni' trenutak mi je bio premlaćivanje u zrakoplovu Air China, i sada zemljotres 'povijesne' snage 8,9 stupnjeva koji je udario Japan.

U trenutku pisanja ovog teksta (17.30 sati po hrvatskome vremenu), tlo se još uvijek nije smirilo. Stol se zaljulja svakih nekoliko minuta, ali, navodno, nema mjesta panici. Glavninu udara su primile od Tokija sjevernije pokrajine, Miyagi i Ibaraki. Trenutno se spekulira da je oko 300 mrtvih i oko 250 ozljeđenih osoba, ali tu zasigurno nije kraj. Većina žrtava je, opet posredno, nastradala od ovog snažnog zemljotresa. Mnoge od njih je ubio tsunami.

Nekoć, dok sam sa školom išao u Središte za istraživanje zemljotresa u tokijskom naselju Ikebukuro, mislio sam, zbog čega mi ovo uopće treba. Filmovi koji su nam prikazivani bili su dosadni. Govorancije stručnjaka još dosadnije. Naučeno - gotovo neprimjenjivo u praksi. U simulatorima zemljotresa trebali smo se sakriti ispod stola. Sakrivanje ispod stola je ono što se ne smije zaboraviti. Sve drugo je iznimno opasno.

Naravno, uz hihotanje, mi smo poslušno skakali ispod stola pokušavajući glumiti strah. Ja sam, naravno, želio biti pametan kazavši da nemam stol, aludirajući na tradicionalne japanske kuće gdje stol za objedovanje izgleda poput onoga iz kuće lutaka. Odgovoreno mi je da bi bilo dobro kupiti jedan.

Danas, u vrijeme najsnažnijeg zemljotresa koji je zabilježen na japanskom otočju, razgovarao sam s prijateljem Hrvojem Slovencem koji se nalazi u New Yorku. I upravo sam i došao iz New Yorka s Hrvojeve izložbe fotografija. Samo nekoliko minuta nakon uspostavljenog poziva osjetio sam ljuljanje svoje zgrade i usput sam to i kazao prijatelju. Nisam previše strahovao jer su zemljotresi japanska svakodnevica. Osjete se svakog dana. Ubrzo se osjetilo da ovo nije običan zemljotres.

S nevjericom sam gledao kako mi se raspada polica s knjigama, a Hrvoje je iz New Yorka vrištao da bježim van. Naravno da sam ga poslušao. Lift se ne koristi. Niz stube se se slijevali susjedi, posrćući, međusobno se pridržavajući, ništa ne komentirajući. Morao sam se nasmijati vidjevši poznanika, dečka s 11. kata koji je od sve imovine ugrabio samo kućni relikvijar koji je dom jednog od božanstava iz autohtone japanske religije šinto.

Nakon toga zaista mi više nije bilo do smijeha. Okrenuo sam se brzinom munje i trčao na više katove (živim na osmom katu) suprotstavljajući se svim susjedima jer sam zaboravio cigarete i upaljač. Glupo, ali samo donekle.

Japanske se zgrade grade na poprilično specifičan način. Temelji su gumirani, upravo zbog zemljotresa i iako izgleda strašno jer sve poskakuje, zidovi se jako rijetko lome. Biti u zgradi je sigurnije nego biti na ulici - zbog toga smo i imali edukaciju u Ikebukuru. Pod stol i čekaj da prođe.

U Japanu najviše ljudi pogine na ulicama. Ulice su uske, ako pada razbijeno staklo ili komad betona, jako rijetko će promašiti prolaznika. Isto tako, ni stupovi za električnu struju nisu bezopasni. Žice se trgaju. Zbog zemljotresa ne ukapaju kablove, jer je teže pronaći prekid, a i troškovi popravka su puno veći.

Nakon inicijalnog šoka, s jednom od susjeda sam otišao na kavu u susjedni Starbucks. Gospođa u godinama, finih manira i preplašena. Ona je naime jedna od onih koja je poslušala teoriju i pokušala se zavući ispod stola, gdje se i zaglavila.

Ona nažalost nije bila najveća žrtva iz naše zgrade. Policajac je pokušao ući u zgradu, ali nije imao ključeve. Naime, susjeda s devetog kata je ozlijeđena. Brzo smo se ustrčali po stubama i nakon malo natezanja s vratima uklonili smo i hladnjak koji je pao na tu nesretnu djevojku. Ono što je ona proživljavala, ne želim ni zamišljati. Dok sam ja sa susjedom ispijao kavu i gledao lokalne vijesti, ona je cijelo to vrijeme bila zatočena u vlastitom stanu, prikliještena hladnjakom.

Naravno, njezina trauma je relativno beznačajna za sve one koje sam gledao na vijestima. Gotovo desetometarski tsunami je raznosio i brodove i automobile i kuće preko rižinih polja sjevernijih regija.

Ne želim paničariti niti uspoređivati štete, ali Tokio je relativno dobro prošao u usporedbi s nekim drugim krajevima premda su ljudi i ovdje bili zabrinuti. Jedan od zabrinutih je i Omavari-san, policajac koji je izvlačio nesretnicu. I on ima obitelj i bio je zabrinut kako su mu mala djeca. On je iz dijela Tokija u kojem se urušila kuća.

Antonio Jerković
Antonio Jerković
Predložio sam mu da nazove obitelj, no on je samo kazao da je njegova zadaća pomagati drugima i da nije u redu da provjerava stanje svojih. Ponudio sam se da ja nazovem klince, da vidim kako su i da im kažem da je sve ok i da je tata dobro - ali ne - stameni Japanac, uz zahvalu, ipak odbija i tu mogućnost. Profesionalizam na djelu. Za skinuti kapu. Ali, osobno držim, jako teško za obitelj.

Otprilike tako su se ponašali i svi ostali na ulici. Pomagali se, tješili, zbijali šale. Svi smo gledali i vijesti i suosjećali s pravim stradalnicima. Japanci jednostavno imaju usađeni kod za pomagati ljudima u nevolji i društvo i zajednicu stavljaju ispred vlastitih potreba i prohtjeva.

U Tokiju su stali vlakovi, komunikacija je bila otežana, telefoni ne rade, ali radi Facebook. Hrvata u Japanu ima jako malo, ali zahvaljujući Facebooku uspostavili smo neku komunikaciju i u real timeu jedni druge izvještavali o trenutnom stanju.
Renata Yasue je profesorica na Tokijskom sveučilištu i, kako je volimo nazivati, 'druga mama za Hrvate'. Ona se svima javlja, prikuplja informacije, poziva na večere. Ona mi se javila preko Facebooka raspitujući se za moje zdravlje. Čuo sam se i s Mariom Čuzićem, Hrvatom iz Toronta koji predaje engleski jezik u mom susjedstvu. Nažalost, nije bio u blizini da se odmah i nađemo. Tu je i Dina Ćorić, studentica na Sveučilištu Temple, kao i Eddy Bosnar, super dečko, nekadašnji igrač Dinama, koji sada zarađuje u Japanu.

Prema vrlo neslužbenim informacijama, svi su Hrvati dobro. Neslužbene su i zbog nemogućnosti javljanja u veleposlanstvo. Veleposlanstvo je također malo, ali osoblje je vrlo pristupačno. Ovog je trenutka još i više smanjeno jer bivši veleposlanik Drago Štambuk je, ipak, bivši, baš kao i otpravnica poslova Iris Ljubičić. Hrvatska jednostavno nema osobe diplomatskog ranga u Japanu. Novo se osoblje čeka i dijelom i zbog toga je važna koordinacija svih hrvatskih građana koji se ovog trenutka nalaze u Japanu.

Dakle, Facebook je bio naša opcija da javimo prijateljima da smo dobro i u općem smo se kaosu preko njega držali zajedno. Zahvalio bih se bivšim kolegama s HRT-a: Ani Jelinić, Leli Knežević, Maji Sever, Ivani Dragičević, koje su svjesno prekršile odredbe uprave o nekorištenju ove društvene mreže i raspitivale se kako je ovdje i izražavale nadu da će sve biti dobro. Zaista se nadam da nitko od njih neće biti sankcioniran zbog nesebične podrške i razmjene informacija u real timeu. Zahvale idu i kolegama iz drugih redakcija, pa i Dragi Pilselu koji me je zamolio da napišem ovaj tekst za tportal.

Ovog mi je trenutka stigao i e-mail bivšeg veleposlanika Drage Štambuka koji se raspitivao za našu malu zajednicu i pitao kako može pomoći.

Odgovorit ću mu: 'Dragi Drago, hvala Vam što ste bili s nama pet godina i što ste uvijek bili na raspolaganju!'

Japan doživljavam kao još jednu domovinu. Volim i cijenim ovaj narod i, premda nisam nitko važan, niti predstavljam nikoga osim sebe samoga, iskoristio bih ovu priliku da izrazim sućut obiteljima svih stradalnika i cijelom japanskom narodu te im zahvalio na podršci.
Tsunami u Japanu
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još