Svijet VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Sprema li nam se novi rat u Sredozemlju?

  • Autor: Igor Tabak
  • 8.3.2011 10:40:44
  • 8.3.2011 7:00:00

Moguće političke i vojne opcije međunarodne zajednice u Libiji donekle je ograničavalo pitanje stranih državljana, građana velikoga broja država iz okoliša, ali i iz većine upravo onih zemalja iz kojih bi mogle doći snage potencijalne humanitarne ili vojne intervencije. Upravo zato, a ne bi li se izbjeglo uvlačenje 'nasukanih' stranaca u sukob, težište je međunarodne aktivnosti tijekom veljače stavljeno na masovniju evakuaciju stranaca iz Libije. Kada je taj posao konačno bio obavljen, moglo se i bitno slobodnije razmotriti što dalje s diktatorom Moamerom Gadafijem i zemljom kojom vlada već 41 godinu

Libijska kriza traje već dvadeset dana: 15. veljače na istoku zemlje započelo je ozbiljno oporbeno djelovanje i tijekom njegovih prvih dana izgledalo je da se režim Moamera Gadafija počinje urušavati. U to se doba isključivo govorilo o nasilju pristalica režima, dok je oporba bila u jasnome položaju žrtve koja očekuje pomoć i spas prvenstveno od vanjskih sila iz međunarodnog okruženja. Upravo u tih prvih desetak dana nemira u oporbene je ruke dospjela i većina gradova te ostala do danas pod opozicijskom kontrolom.

Stanje u Libiji

Prvih tjedana pobune libijska je oporba bila vidljivo neorganizirana, kako politički, tako i vojno. Za razliku od Gadafija, koji tvrdi da je sve pod kontrolom i za nemire proziva islamiste, izdajice i Al Kaidu, oporba tek 26. veljače formira prve naznake prijelazne vlade u Bengaziju. A onda, samo dan kasnije, to tijelo dobiva konkurenciju - Nacionalno vijeće Libije - sa sjedištem u obližnjem gradu Al Baidi (iz kojega je potekla i kraljevska loza koju je Gadafi srušio s vlasti u rujnu 1969. godine). Ta su dva tijela tek prije koji dan konačno pronašla zajednički jezik.

Ni vojno gledano nije bilo bitno drugačije. Prva dva tjedna karakterizira kaos. Blok Gadafijevih pristalica intenzivno se osipa – pojedine vojne postrojbe prelaze na stranu opozicije, pretežito u kopnenoj vojsci, manje u mornarici, a najmanje u redovima ratnog zrakoplovstva (grane koja je najgušće popunjena Gadafijevim odanijim pristalicama). Upravo zato zrakoplovstvo sa širenjem nemira prvo dobiva ozbiljne borbene zadaće.

Nakon desetak dana načelne defanzive, Moamer Gadafi očigledno se pribrao.

Nadomješteni su ministri i diplomati koji su prebjegli oporbi, počinju pokreti preostale režimu vjerne vojske, a počinje se raditi i na ukupnoj stabilizaciji uzdrmanoga režima u Tripoliju. Krajem organizirane evakuacije stranaca iz Libije dolazi kraj i relativno laganom napredovanju oporbe širom zemlje. Započinju borbe, bombardiranja oporbenih oružanih položaja i gradova, a pilotima koji u tome ne žele sudjelovati ostaje ili prebjeći u inozemstvo, ili srušiti zrakoplov kojim lete, ili namjerno gađati neprecizno, o čemu se također čuje u mnogo navrata.

Oporba ima oko 12 tisuća naoružanih ljudi

U nedostatku redovne vojske sve se učestalije priča i o stranim plaćenicima na režimskoj strani – pretežito državljanima Malija, Nigera, Čada, ali i brojnih drugih država podsaharske Afrike. Pri tome ne zvuče realno brojke o navodnih 25 tisuća boraca, plaćenih od 300 do 2000 američkih dolara na dan, kao ni o gotovo službenom vojnom sudjelovanju pojedinih afričkih država.

Tek nakon početka širih sukoba započinje lagana konsolidacija zapovjednih struktura oporbenih oružanih snaga u nastajanju. Ona ide bitno sporije od političkog organiziranja i ne izgleda vezanom uz niz sporadičnih sukoba koji sve jačim intenzitetom traju od početka pobune u Libiji.

Nakon 28. veljače uočavaju se naznake nekakvog oporbenog vojnog vijeća, da bi dan kasnije postalo jasno da je to tek početak ujedinjavanja mnoštva malih i lokalnih postrojbi, bandi i naoružanih grupa građana. Pri tome, Libija je početkom ožujka prilično jasno podijeljena zemlja.

Procjenjuje se da je oporba na istoku ponešto jača ljudstvom, s oko 12 tisuća ljudi pod oružjem, dok režimske snage raspolažu sa šest do osam tisuća iskusnijih i teže naoružanih boraca.

Vladaru Tripolija predstavljaju problem i oporbene enklave – grad Zavija, zapadno od Tripolija, i treći po veličini libijski grad, Misurata, istočno od Tripolija. Dok zapadna enklava predstavlja neprijatelja 'iza leđa', blokira dio energetske infrastrukture i brani slobodan prolaz do tuniske granice, istočna enklava opozicijskih snaga odvaja Tripoli od Sirte, Gadafijevog rodnog mjesta i jakog uporišta.

Međunarodno promišljanje intervencije

Italija, tradicionalno pod navalom izbjeglica, još 24. veljače upozorava EU na moguću humanitarnu katastrofu, dok je NATO u to vrijeme izrazito suzdržan oko pitanja bilo kakve intervencije, pozivajući se na potrebu dobivanja mandata UN-a za tako nešto.

Tih dana započinje evakuacija stranaca, a Sjedinjene Američke Države, koje u njoj aktivno sudjeluju, samo daju naznake da prate situaciju i promišljaju opcije. Budući da su se našli prozvanima, i Ujedinjeni narodi, uz razmatranje stanja u Libiji, započinju promišljati o novom režimu sankcija koje bi mogle biti uvedene toj zemlji, odnosno prvenstveno vlasti u Tripoliju. I NATO se 25. veljače interventno sastao ističući kao prioritet evakuaciju i humanitarno djelovanje.

Ipak, već se vide određene podjele. Dok Francuska preferira raspravu u UN-u pred onom u NATO-u, Italija je u situaciji da kao Libiji najbliža članica EU-a i NATO-a bude prirodna baza za svekolika djelovanja, a istodobno je najjači europski partner Gadafijevu režimu.

Infografika Vedrana Knežević/tportal.hr
Raspored vojnih snaga u Sredozemlju - klikni za uvećanje


Američki i francuski desantni nosači


Sjedinjene Američke Države vode dva aktivna rata i teško bi se odvažile povesti i treći, dok se Velika Britanija i Njemačka upravo spremaju na radikalna kraćenja vojnih proračuna i svojih ukupnih vojnih snaga. Upravo zato nije začudio ni stav EU-a - da se na stanje u Libiji utječe pretežito sankcijama. No čak i takve relativno skromne reakcije međunarodne zajednice nisu bile globalno prihvaćene s oduševljenjem (usprkos osudi nasilja, Turska nije bila za sankcije Libiji, a još manje za nekakvu intervenciju NATO-a, baš kao ni Rusija, Indija te Iran).

Pa ipak, ponešto djelatnije mjere – recimo, uvođenje zone zabrane leta nad Libijom - sve su se intenzivnije počele promišljati uz diskusiju o sankcijama, ograničenjima putovanja u inozemstvo i zamrzavanja imovine. Iako se ta ideja iznimno svidjela zapadnim političarima, ubrzo se pokazalo da njena provedba uopće nije jednostavna.

O tom tehničkom detalju u javnost su prvo izašli Amerikanci – od vojnih stručnjaka pa do ministra obrane SAD-a Roberta Gatesa, koji je skrenuo pažnju na jedan pomalo zaboravljeni detalj: činjenicu da Libija i dalje ima barem donekle aktivan sustav protuzračne obrane, koji bi trebalo neutralizirati pri uvodu u bilo kakvo ozbiljnije djelovanje, tražeći time ipak ponešto opsežniju intervenciju od samog nametanja sankcija, o čemu se na početku govorilo.

Umjesto toga, pred obale Libije upućena je američka amfibijska borbena skupina, okupljena oko desantnog nosača zrakoplova USS Kearsarge s pripadajućom skupinom marinaca - što su i Francuzi popratili slanjem svog desantnog nosača Mistral.

U oba se slučaja radi o snagama prikladnim za humanitarno interveniranje, a ponešto manje za uspostavu zona zabrane leta.

Nakon tih odluka, a usprkos apelima libijskih opozicionara, postalo je poprilično jasno da, čak i da se u UN-u skupi potrebna većina glasova, teško može doći do nekakve zone zabrane leta kakvu su, recimo, željeli Britanci. Tu činjenicu ne mijenja ništa ni bizarna odluka Arapske lige, koja je 2. ožujka, doduše, ostavila na stolu zabranu letova u Libiji, ali u režiji Afričke unije – legendarno slabe i siromašne međunarodne organizacije.

Poziv na intervenciju


U isto vrijeme, dok je međunarodna zajednica polagano i neujednačeno išla ka sve oštrijim rješenjima za službeni Tripoli i Moamera Gadafija, u redovima libijske opozicije događao se upravo suprotan razvoj. Očit nesrazmjer u organizaciji (civilnoj i vojnoj), konsolidacija režima u Tripoliju, kao i donekle neočekivan početak vladine vojne ofenzive – sve je to u oporbenim redovima na istoku Libije krajem veljače dovelo do žestoke nervoze i straha. Upravo u tom smislu treba tumačiti i oporbeni poziv upućen 2. ožujka, kojim se od međunarodne zajednice tražilo vojne udare po režimskim snagama.

Iako je na verbalnoj razini taj apel pao na plodno tlo, jer je u tom trenutku čitav niz međunarodnih organizacija i pojedinih država promišljao moguće režime pritiska na Libiju, to nije odgovaralo stanju u praksi.

A kakva je bila praksa? Dok se tijekom trajanja evakuacije stranih državljana pred obalama Libije okupila zavidna flotila raznih vojnih plovila velikog broja država (američkih, talijanskih, francuskih, britanskih, nizozemskih, ali i drugih), bitno je primijetiti da ona nisu organizacijski ujedinjena u nekakvu operativnu skupinu zajedničkoga cilja i ujedinjene planske upotrebe. Pri tome, toj se nakupini vojnih brodova nisu pridružila dva iranska plovila koja su do 5. ožujka bila u posjetu Siriji, čime je izbjegnut dodatan izvor napetosti.

Može li libijska oporba sama pobijediti Gadafija?

Dok su se posljednjih dana kopnene borbe libijskih frakcija zahuktale oko gradova i naftnih postrojenja Mersa El Brega i Ras Lanuf, međunarodna je zajednica većinski zaključila da ozbiljna kopnena intervencija ne dolazi u obzir – i to upravo u trenutku kad je i libijska oporba ustanovila da joj ona zapravo ne treba.

Uz to, oni koji su tih dana ipak pokušali na brzinu upasti na libijsko kopno loše su prošli. Dok su nizozemske marince i njihov helikopter uhitile režimske snage iz Tripolija, britanski specijalci nisu mnogo bolje prošli kod oporbe na istoku.

Nedvojbeno je da je Libija već barem dva do tri dana u građanskome ratu. U tom će sukobu biti presudne dvije odvojene stvari – uspjeh Tripolija u obračunu s opozicijskim enklavama i napredovanje snaga iz Bengazija zapadno, uz more prema Tripoliju.

Pobunjenike s istoka u tom bi napredovanju moglo bitno ometati režimsko ratno zrakoplovstvo – upravo ono na koje cilja međunarodna zabrana leta. Dakle, ako opozicijski pohod bude išao dobro, sve će im manje biti bitne sankcije i zabrane letova, a ako ne – porast će i pritisak na brojne svjetske igrače da obuzdaju Tripoli. U tom će slučaju biti potrebno iznova pregovarati o dodavanju vojnih mjera na postojeće sankcije.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još