Svijet TPORTAL U AFRICI - TREĆI DIO

Nepostojećim vlakom preko side i Cole do Proroka u Bamaku

Kad se čovjek konačno izvuče iz urbanog kaosa Dakra i krene prema unutrašnjosti Afrike, polako ali u sve većem intenzitetu, sa svih strana počinje izvirati priroda, nepregledne pustopoljine i baobabi, primamljivi kontrasti i žarke boje, sela u koja rijetko svraća bijelac, život koji je vjerojatno bio točno ovakav i prije par stoljeća, otvoreniji ljudi, često znatiželjni, ponekad sramežljivi, ali prije svega skromni. I dok je Senegal, pošto smo očito predugo zapeli u Dakru, bio pomalo razočaravajuć, put prema Maliju počeo je otkrivati sve čari Afrike, i one koja je još siromašnija, ali i one koja je još živahnija i otvorenija. Što se čovjek više udaljava od velikih gradova život ne samo da je jednostavniji i oskudniji, već se povećava i solidarnost među ljudima. Čini se kao da će gradovi, umjesto napretka, u Africi samo produbiti siromaštvo…

Od Dakra do Bamaka

Odlučili smo izgubiti povratnu avionsku kartu iz Dakra ne bismo li ipak dobili Mali. Ali distance u Africi imaju drugo značenje: prosječan put ovdje traje od desetak sati do nekoliko dana, što zbog kašnjenja, što zbog stajanja po putu, što zbog nepredviđenih – ili bolje bi bilo reći prilično predvidljivih – kvarova. No dok me u Hrvatskoj, ma koliko god volio kretanje i promjenu, zbog 3 sata busom do Rijeke ili 6 sati vlakom do Splita nerijetko uhvati nervoza ili dosada (možda zato jer taj put više nije ništa drugo nego rutina), ovdje na još 10 sati puta ne mogu drugo no opušteno odmahnuti rukom i sjesti u prijevozno sredstvo koje mi se već nudi, neovisno o danu ili noći, a kamoli visini temperature (ovih dana ovdje je 'zima', samo 30-ak stupnjeva). U Bamako iz Dakra uputili smo se nešto iza podneva s tamošnjeg glavnog „kolodvora“, ispunjenog raznolikim voznim parkom, uglavnom karavana i manjih busova od kojih je većina u poluraspadnom stanju, i još većim brojem „standardnih sumnjivaca“: prodavača kredita za mobitele, jeftinih naočala, cigareta, sandala, keksa. Nakon pola sata pregovora i spuštanja cijene napunili smo auto prtljagom da bi nakon pola sata čekanja naše stvari opet prebacili u neki drugi auto i da bismo čekali još pola sata ne bi li se i taj auto do kraja napunio kako robom tako putnicima. Ako čega u Africi nema, onda je to razbacivanje resursima. Kreće se tek kad je svaki milimetar prostora popunjen. Poseban povišeni model Peugeota nakrcan je toliko da kroz stražnje staklo ne vidim apsolutno ništa, krov je popločen raznoraznim kutijama i vrećama, a još jednu torbu stiskam između koljena. Da bismo se uopće izvukli iz Dakra trebalo nam je dobrih sat vremena kroz nesnosne gužve i rupe na cesti. Osim kao prijevozno sredstvo, naš auto služi i kao poštanska kočija, pa putem nerijetko stajemo ne bismo li robu s krova iskrcali u nekakvom selu, ili pak, nakon što je neki od putnika obavio poziv mobitelom, ukrcali još kakvu vreću ili kutiju...

Kako uhvatiti nepostojeći vlak?

U Kidiru, grad između Senegala i Malija, stižemo oko 5 ujutro, neuspješno pokušavajući probuditi policajce da nas puste preko granice. Nije nam pomogao ni lokalni hodža koji je već oko 6, na Prorokov rođendan, počeo pozivati na molitvu, pa čak niti dva magarca koja bi se s vremena na vrijeme oglasila nadrealnim krikom pred policijskom stanicom, niti pijetao koji je taman otvorio oči nakon hodže. Jedan od policajaca probudio se konačno pred svitanje i objasnio nam da je ovo prvi dan da je nakon četiri dana imao slobodno da malo odmori (dobar argument da mu nikako ne možemo zamjeriti). Uveo nas je u malu prostoriju u kojoj je na podu prekrivren preko glave spavao njegov kolega, dok je on u izlizanoj i prašnjavoj jakni navučenoj na bijelu potkošulju prelistavao golemu knjižurinu s ulascima i izlascima putnika. Iza njega bila su vrata od nečega što je sličilo na ćeliju, a on je s polusagorjelom cigaretom u ustima kao Humphrey Bogart počeo s pitanjima zašto idemo u Mali. Kad ga je u tome prekinulo hrkanje kolege, samo je opušteno dometnuo „Vidite kakav je ovo muzičar“, te nastavio ispisivati podatke iz putovnice. Sada je već 8 ujutro i prešli smo granicu. Pronalazimo novi karavan koji će nas odvesti u Kayes gdje bismo trebali uzeti vlak do Bamaka. Ponovo čekamo nekih pola sata i kad konačno vozača upitamo zašto ne krenemo ako je auto već popunjen, ovaj s osmijehom odgovori da u Senegalu važi pravilo '7 putnika (+ vozač)', a u Maliju '9 (+ vozač)'. Nismo se pretjerano potrudili saznati gdje će sva ta tijela stati, pa smo brže bolje platili neku manju cifru ne bismo li što prije krenuli i uhvatili vlak. S nama je, na krovu auta, malo jare, a po putu vozač skuplja i ogrijev koje će pri svakoj rupi na cesti životinji padati po glavi, a na kraju će ga vjerojatno i doći glave. Nakon 830km od Dakra, konačno stižemo u Kayes.

Od side do Coca-Cole

Već po ulasku u Mali osjetna je razlika. Cijene su duplo jeftinije od onih u Senegalu, siromaštvo je na očigled veće, a na svakom koraku nalaze se plakati za sidu, dok se u unutrašnjosti po selima mogu pronaći i plakati za prevenciju dječje paralize ili obrezivanja žena (praksa koja se, nažalost, još uvijek nije uspjela iskorijeniti u mnogim ruralnim mjestima). Prijevozna sredstva su daleko lošija od onih u Senegalu. Čini se kao da se u Kayesu taxiji međusobno nadmeću koji će bit gori. Teško je naći ijedan koji je čitav: prvi nema ključ, pa ga taksist pali spajajući žice, drugi čitavim putem manijakalno zatvara vrata koja se stalno otvaraju, na trećem nema prozora, na četvrtom šofer-šajba samo čeka da otpadne. Ovdje je pravilo da vozač najprije posjeti benzinsku prije nego vas odveze na željeno mjesto, a dogodi se čak i da vas zamoli da mu platite unaprijed ne bi li kupio gorivo – scena koja će se kasnije u Maliju često ponavljati. I u restoranima i kafićima (posebice u manjim mjestima) često je isto: ako naručite čaj ili pivo, prvo što će konobar učiniti nakon što primi vašu narudžbu jest da će izaći iz lokala i svratiti u najbližu trgovinu u kojoj će kupiti ono čime će vas potom poslužiti. U Maliju gotovo da nema samoposluga. Ako ih ima, one su uglavnom rezervirane za strance: te cijene lokalno stanovništvo jedva da si može priuštiti. Prosječni dućan u Maliju nalikuje na markete kakve smo poznavali u doba jugoslavenskog socijalizma. Broj različitih proizvoda teško da premašuje 30-ak: prevladava mlijeko u prahu, a u posljednje vrijeme popularna je majoneza (čemu svjedoče brojne TV-reklame), Coca-Cola i razni gazirani napitci, šibice, konzerve, kava. Cijene variraju od dućana do dućana, i za „toubaba“ će najčešće biti skuplje (1,5L vode može se dobiti za pet kuna, Cola već za 4 kune i manje ako vratite bocu, pivo za 10kn, itd.). Ako postoji koji podsjetnik da kolonijalizam u Africi još uvijek nije gotov onda je to pored Coca-Cole i francuska telekomunikacijska mreža Orange: čak i u najvećim zabitima naći ćete ta dva proizvoda.

Štednja resursa

U Maliju posvuda vlada štednja resursima. Uobičajen prizor na cestama su nagnuti busevi ili kombiji koji su toliko prenakrcani stvarima da iz daljine izgleda kao da je na njihovom krovu još jedno vozilo iz kojeg nerijetko vire ne samo vreće pune kojekakve robe već i ljudska bića (na nekom manjem kombiju koji se vraćao s lokalne utakmice uspio sam prebrojati nekih 30-ak ljudi). U sličnom busu, doduše ne toliko nakrcanom stvarima koliko ljudima, vozili smo se od Kayesa do Bamaka, da bi već nakon par sata došlo do kvara zbog čega smo zapeli i dočekali noć u nekom selu čekajući da dođe novi bus iz Kayesa (posve uobičajen događaj, kao što ćemo kasnije vidjeti). Vožnja najgora dosad: sklopiti oko u busu koji zastaje svakih pola sata kada u njega hrle prodavači hrane, 'kola-nuts' (prirodnog sastojka bogatog kofeinom), vode ili 'bissapa' (hibiskusa) u plastičnim vrećicama, u kojem svaki centimetar popunjavaju ljudi zajedno sa svojom prtljagom i koji prilično odudara od zapadnih standarda higijene, nije baš lak zadatak: neka žena ispred mene gricka jabuku i besramno pljucka njene ostatke posvuda oko sebe, druga ruke pere tako da naprosto vodu prolijeva po podu busa, čovjek ispred mene toliko je spustio stolicu da je nemoguće naći prihvatljivi položaj, drugi me čitavu prvu polovicu puta uvjerava da je uspješni biznismen, negdje u prednjem dijelu busa naprosto je pao komad stropa nekome na glavu, poslije još jedan, itd. U Bamako, koji već na prvi pogled djeluje mnogo uređenije od Dakra (čak smo uočili prvi semafor nakon dva tjedna puta), stižemo rano ujutro, nakon nekih 15-16 sati vožnje i sve zajedno preko 1,000 kilometara.

Kod Proroka u Bamaku, inshallah!


Kako je smještaj u Katoličkoj misiji bio popunjen, pronašli smo Muhameda i njegovu kuću u četvrti Coura Bolibana. On je 8 godina živio u Bordeauxu, gdje ima i ženu i dvoje djece. Ali ne može podnijeti Francusku. Kad se kasnije vozimo džipom do Timbuktua reći će mi 'Tamo nisam bio slobodan, ovo je za mene sloboda, ovdje sam svoj čovjek i radim što hoću' (i prilično je u pravu, umjesto da u Francuskoj zarađuju na njemu, ovdje on zarađuje na strancima). Kod Muhameda skuplja se svakojaka raja. Ne samo da je otvorio prvi vegetarijanski restoran u ovom dijelu Afrike, već je svojim smještajem – kako kaže Pogačar – točno pogodio u srž zapadnih fantazmi: sobe su prilično skromne, sastoje se tek od madraca na podu i stropnog ventilatora, ali zato ima dobar tuš (s hladnom vodom, dakako) i pristojan WC (što baš i nije često u Maliju), wireless internet (što je još rijeđe u Africi) i pravi mali zoološki vrt (majmuna, par koza, tri psa, mačku, kokoši, golubove, a posljednji mu je plan nabaviti gazele i konja). Osim toga, Muhameda znaju svi u gradu, pa je tim lakše organizirati raznorazne izlete i aktivnosti. Dvorište je puno motora, kombija i džipova. Ovdje su već nekoliko dana Nijemci Stefan i Michael, te Malijac koji je upravo došao iz Francuske, obojica imaju dva velika Mercedesova kombija. Ispada da postoji uhodana i prilično uspješna praksa najisplativijeg odlaska u Afriku, na kojem se još usput može i zaraditi (što je nekima i glavni cilj, naravno). Stefan je u Njemačkoj kupio kombi za 2,000 eura, dovezao ga u Mali preko Maroka i Mauretanije, a ovdje može zaraditi minimalno 4,000 eura. Kombiji su, naime, jedna od najtraženijih roba u Maliju: kad netko otkupi njegov kombi, prebojat će ga u zeleno, izbosti par rupa za prozore i vrata, instalirati priručne klupe, i to je to – imate vozilo u koje, po potrebi, stane 20-ak ljudi. Stefan će ostatak novca iskoristiti da biciklom otputuje u Burkinu Fasso. 'Inshallah!', rekao bi Muhamed, s kojim ovih dana krećemo na dugačak put, u Timbuktu. Ovaj put nećemo predugo ostajati u Bamaku nego isisati sve što nam daje divljina Afrike.

U idućem i zadnjem putopisu čitajte o 1,500km dugačkom putu od Bamaka do Timbuktua i natrag, nasukavanju na Nigeru, nesrećama i puknutim gumama, „mitskoj oazi“ Zapadne Afrike, itd.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još