Nema vremena za zadržavanje. Imali smo ga, možda, dok smo proučavali situaciju u Tunisu i Egiptu. Sada u skokovima gutamo sve o povijesti, recimo ovaj novinar to čini danas, najmanje države na arapskom poluotoku, Bahreinu, u kojoj ima još oko tisuću političkih zatvorenika i u kojoj korumpirani premijer Halifah Ibn Salman Al Halifah, marioneta kralja Hamada Ibn Isa Al Halifaha, vlada već 40 godina.

Teško je uopće držati koncentraciju nad onim što se događa u jednoj zemlji kada situacija već puca u drugoj.

Mogli smo doduše nešto i predvidjeti: siloviti svijet islamizma koji je svih ovih godina ključao u nama ne baš dostupnim medresama gdje stanuje fundamentalizam učinio je da zaboravimo na konture afričkog sjevera i arapskog svijeta općenito. Mislili smo pretežito na snage režima koji su ili dobri ili manje dobri prijatelji SAD-a i na prijetnje Al Kaide, a manje o mladima koji su konačno odlučili iskazati volju za kvalitetnijim životom u poštivanju temeljnih sloboda.

Ne može se ipak govoriti o jednoj revoluciji jer situacija se bitno razlikuje od zemlje do zemlje, pa se ožiljci teškog građanskog rata i djelovanje terorista što je u Alžiru ostavilo oko 150.000 mrtvih ne mogu usporediti sa situacijom, recimo, u Jemenu, gdje vlast koristi sebi sklona plemena, naoružana i prisutna na središnjim trgovima, kako bi stisnuli mlade prosvjednike koji se okupljaju na sveučilištu i boje se kročiti na ulice gdje ih čekaju naoružani seljaci. Svejedno, ono što smo vidjeli u Tunisu i Egiptu toliko je moćno i toliko uvjerljivo da i najjači skeptici sada obraćaju pažnju na proces.

Kažu neki da se ništa u međunarodnim odnosima neće promijeniti, ali nema nijedne nedemokratske zemlje, uključujući Kinu, koja nije nešto važno poduzela (Kinezi su uveli strogu i još strožu cenzuru) da se umanje posljedice vala nezadovoljstva koji se prelijeva ulicama spomenutih država.

Kažu, nije to revolucija, ali vidimo sve oznake i sav žar revolucionarnog djelovanja. Pa se i Fidel Castro požurio čestitati Egipćanima na uzornom ponašanju i na hrabrosti. Ne odlučuje se o svemu i uvijek u zatvorenim i visoko pozicioniranim kabinetima. Povijest nije unaprijed ispisana. Arapi nas iznova poučavaju da građani, narod, moraju, smiju i pozvani su intervenirati u politici.

Pogotovo ako žive u tiranskim uvjetima: moraju se izboriti za slobodu, pa makar i silom, makar i najtežom žrtvom, kao oni mladi ljudi koji su počinili samospaljivanje.

Poruka je to ohrabrujuća za sve nas, a opasna za diktature i ugnjetavače: u Kini i Kubi, Saudijskoj Arabiji i Bjelorusiji, i u mnogim drugim sredinama. Ali, ove prve velike revolucije XXI. stoljeća zbivaju se brzinom munje, u rokovima koje diktiraju nepredvidljiva strujanja interneta i društvenih mreža.

Iz toga rakursa možemo nešto zaključiti: ove će revolucije i njihove brzine itekako utjecati na način vođenja međunarodnih poslova, što sam već bio najavio kada je buknula posljednja i najveća afera WikiLeaksa, a što su mi neki stariji kolege pokušali osporiti.

Vidimo to i po tzv. Obaminoj doktrini koja se morala u hodu revidirati, pa smo u četvrtak ujutro još imali podršku Mubaraku iz Bijele kuće, a u petak navečer vatrenu podršku prosvjednicima. Obamina se doktrina nalazi na remontu pa, naprimjer, pitanje je hoće li moći nastaviti s nedvosmislenom i bezrezervnom podrškom Izraelu ili će se pak ići na učvršćivanju Egipta, prema turskom modelu, kao zemlje umjerenog islamizma.

Novi svijet velikom brzinom nastaje pred našim očima. U pravu je bio Julian Assange kada je kazao: idućih ćemo mjeseci vidjeti jedan novi svijet, gdje se globalna povijest iznova definira.