CYBER UTOPIJE

Internet & revolucije – mač s više oštrica

06.02.2011 u 08:00

Bionic
Reading

Do koje se mjere internet i društvene mreže mogu smatrati garantom slobode govora u arapskim zemljama, a do koje su mjere isti predmet kontrole državnih organa? Na primjerima tzv. Zelene revolucije u Iranu, kao i gašenja internetske veze u Egiptu, društvene mreže se istovremeno pokazuju kao efikasno oruđe u borbi protiv autokratskih režima, kao i idealno sredstvo vladina nadziranja

U zapadnjačkom imaginariju, koji se u slučaju turbulentnih zbivanja u arapskom svijetu nanovo pokazuje limitiranim i nepovratno klišeiziranim, jedna se stavka redovito ponavlja, kako u slučaju ustanka protiv iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada 2009. godine, tako i u slučaju Revolucije jasmina u Tunisu te ustanka u Egiptu, a to je čvrsto vjerovanje u moć društvenih mreža da uvedu demokraciju u zemlje arapskog svijeta.

No iza tog bezgraničnog entuzijazma koji zapadni mediji tako izdašno potiču nalazi se mnogo kompleksnija situacija, koja otkriva ne samo mračno naličje tweetova i Facebook postova, već čitav aparat strogog društvenog nadiziranja koje je subverzivne cyber aktivnosti gipko pretvorilo u vlastite argumente.

Twitter revolucije

Da sve vlasti drže internetske aktivnosti, koje dovode u pitanje njihov ustroj, iznimno opasnima, a time i bitnima, pokazuju tako različiti primjeri kao što su uskraćivanje internetske veze na prostoru cijele zemlje (Egipat) kao i sudske tužbe u Švedskoj protiv Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa, čije je podizanje savršeno koincidiralo s javnom objavom tajnih diplomatskih dokumenata.

Jednako kao što su zapadni mediji bili svojevremeno jednoglasno oduševljeni Twitter revolucijom u Iranu, držeći digitalnu tehnologiju neospornim garantom slobode govora, bili su isto tako zgroženi uskraćivanjem internetske veze na području Egipta, ponavljajući kako bi isti scenarij bio nemoguć u zapadnim zemljama. No praksa ne samo organiziranog aktivizma, već i narodnih ustanaka poput egipatskog, pokazuje se mnogo složenijom i posve nepodobnom za slična brzoptezna generaliziranja.

Dok manjak internetske veze nije kočio milijunska okupljanja u Egiptu, iako je lišio svjetske blogere uobičajene poplave postova, videa i inih aktova solidarizacije, primjer neuspjelog iranskog ustanka protiv izbora Ahmadinedžada jasno je ukazao na svu moć manipulacije internetskog aktivizma.

Novi cyber optimizam

Tijekom 2009. Twitter se pokazao kao dominatno oruđe oponenata novom iranskom režimu, a često je predstavljao i glavni izvor informacija zapadnim medijima. U svojoj posljednjoj knjizi Delusion of the Net, Evgenij Morozov, utjecajni bjeloruski istraživač, navodi niz primjera kako su zapadni mediji prenosili prvi zamah revolucije u Iranu koja je nastojala osporiti izbor Mahmuda Ahmadinedžada. Citati kao što su 'u rukama disidenata, društvena mreža mikro-blogova postaje revolucionarni samizdat – potkopavajući mulokratsku blokadu informacija kroz tweeetove', samo idu u prilog snažnom uvjerenju da je određena količina high-tech gadgeta, dostupne internetske veze i stranog financiranja posve dovoljna da sruši diktature.

Prosta činjenica da su te iste tehnologije dostupne autoritativnim režimima nije očito predstavljala opreku novom cyber optimizmu. No iranske vlasti rapidno su reagirale na novu tehnologiju iskoristivši je za vlastite svrhe. Tako su videosnimke prosvjeda poslužile novim iranskim vlastima kao idealno i lako dostupno oruđe za identificiranje i potom zatvaranje 'disidenata', posebice nakon što su američke vlasti dale javnu potporu privatnoj tvrki u Silikonskoj dolini, koja upravlja Twitterom, iskoristivši to kao poklonjeni argument da se SAD direktna miješa u interna pitanja Irana.

Spoj ignorancije i utopije

Nemogućnost društevnih mreža da iznesu revolucije komentirao je i Malcolm Gladwell u New Yorkeru u članku 'Zašto se revolucija neće prenositi preko tweetova'. Upravo nemogućnost ikakvog konsenzusa u cyber kakofoniji sprječava konkretni iskorak, a esencijalna razlika između deklarativne participacije kojoj se pristupa klikom i pravog društvenog djelovanja pokazuje se kao glavni uteg kauč revolucije.
Razlozi zapadnih uvjerenja u oslobodilačku moć društvenih mreža su raznoliki, a među njima svakako nije minoran onaj da se radi o tehnologiji koja ekonomsko uporište mahom ima u američkim korporacijama.

Kada je tako početkom 2010. godine Google prijavio niz piratskih napada iz Kine, State Departement oštro je osudio taj pokušaj cenzure. Činjenica da Google u Kini ne spada među glavne tražilice te da dotična tvrtka traži ulaz na lukrativno kinesko tržište samo je jedan od partikularnih spojeva širenja demokracije i interesa liberalnog kapitalizma pod državnom paskom.

No zanimljivo je primijetiti da se u zapadnim politikama, uz bezgraničnu vjeru u moć interneta da zbaci diktatore, paralelno održava i posve oprečno vjerojavanje da autokratskim režimima prijeti još gora alternativa religioznog fanatizma, čime se licemjerno zatire pravo tuniskom i egipatskom narodu da sam odlučuje o svojoj sudbini.