Svijet EUROPSKA GENERACIJA Y U BANANI

Budućnost na burzi i kod staraca

Imat će 50 godina, dva doktorata, znati tri strana jezika i živjeti u telefonskoj govornici. Najobrazovanija i najnezaposlenija generacija 20. i 21. stoljeća, Europljani u dvadesetim godinama, suočavaju se s perspektivom koja ima sva svojstva Maljevičevog Bijelog kvadrata na bijeloj plohi. Velika Britanija, Španjolska, Francuska, Italija pretvaraju se u beneficirane staračke domove i strogo čuvane sinekure starije ekipe sa stažom. Za ostale para nema

Tko god se šetao Europom unazad dvije godine, a da to nije bila Njemačka ili Skandinavija, i imao priliku razgovarati s lokalnom mlađarijom u dvadesetima, vjerojatno je zaključio da mu u Hrvatskoj i nije baš toliko lošije. Ekipa vani je masovno nezaposlena ili šljaka na pola radog vremena po potplaćenim poslovima, ili visi na burzi, ili snatri o tome kamo prebjeći i naći nešto što barem izdaleka odgovara njezinom školovanju i afinitetima. Priče po birtijama prati i živahna statistika. Evo, čitamo kako padaju rekordi diljem zapadne Europe – od dva i pol milijuna nezaposlenih milijun otpada na mlade u Velikoj Britaniji, svaki treći među njima zuji bez posla u Italiji, njih 40 posto u Španjolskoj, a 20 posto u Francuskoj.

Treba li podsjećati na gigantske prosvjede u Grčkoj 2008. koji su možda počeli povodom sukoba policije i grupice studenata u kojem je smrtno stradao mladi Alexandros Grigoropoulos, a koji su prerasli u nacionalni bijes zbog besperspektivnosti čitave studentske generacije ili nam je još potrebna čitava serija novinskih naslova koji su se pojavili posljednje tri godine, a u kojima čitamo da magistri, doktori, poznavatelji petoro stranih jezika trate svoje radne sposobnosti volontirajući za vlade, glumeći pripravnike ili radeći na ugovore kojih bi se posramili u Uzbekistanu i Tunguziji. Par stotina eura mjesečno i basta. Budi sretan što ti baka daje bonus džeparac od penzije i što ti starci imaju nekretninu u kojoj još čamiš u svojoj sobi okružen plišanim medvjedićima iz djetinjstva.

Velika Britanija je dočekala 2011. s jednom drugom brojkom – dva i pol milijuna nezaposlenih u dobnom razredu ispod 25 godina. Dvostruko više nego kod populacije u tridesetima. Ekonomisti teoretiziraju da drastično otpuštanje ljudi iz javnog sektora kojem su Otočani posvjedočili mora biti popraćeno pojačanim zapošljavanjem u privatnom. To se još uvijek ne događa. Trend otpuštanja je smanjen, ali novi ljudi, pogotovo mlađi i neiskusni, imaju male do nikakve šanse naletjeti na zadovoljavajući posao.

John Phillips/Press Association/PIXSELL
Studentski prosvjedi u Londonu
S druge strane, oni koji ga i nađu, uglavnom rade na privremenim ugovorima, bez doprinosa, prisiljeni mijenjati poslove dovoljno često da ne uspiju steći relevantnu ekspertizu koja bi onda pretegnula u nekom budućem natječaju za ozbiljan posao. Većina diploma i certifikata u toj priči funkcionira tek kao podsjetnik na izgubljeno vrijeme. Sve o tome zna Francesca Esposito, dvadesetdevetogodišnja Talijanka čija je povijest nevolja postala paradigmatična za izgubljenu generaciju mladih Europljana. Cura govori nekoliko jezika, završila je pravo, ima magisterij iz njemačkog i najveći joj je poslovni doseg bio besplatan rad u državnoj administraciji vezano uz socijalno osiguranje, kao i neplaćeni posao pripravnika u Europskom sudu za pravdu u Luksemburgu. 'Imam sve moguće certifikate osim osmrtnice', kaže.

Postoji u svemu tome mala caka. Možda se ne tiče toliko nebuloznog slučaja Francesce koja vjerojatno ima odlične šanse za posao u Njemačkoj, koliko rijeke ljudi s totalno nekonvertibilnim titulama. Doktorati iz povijesti umjetnosti, etnologije, povijesti, filozofije, sociologije, književnosti i ostalih humanističkih disciplina potpuno su bezvrijedni na tržištu rada, osim za proizvodnju novih doktora humanistike. Drastično ekonomiziranje državnih službi u prijevodu znači gubitak ključnog sektora za zapošljavanje humanista.

Krajem studenog i u prosincu dogodili su se masovni studentski prosvjedi u Italiji i Velikoj Britaniji. U Londonu se zviždalo zbog trostrukog povećanja školarina, u Rimu zbog stopiranja karijera tisuća znanstvenih novaka koji su besplatno izvodili nastavu u nadi da će ih faksovi skoro primiti u redovan sustav napredovanja asistent – docent – redovni profesor. Na tu perspektivu mogu zaboraviti. Osim toga, Berlusconijeva vlada, baš kao i Cameronova, zatvorila je financijsku pipu mnogim edukacijskim i akademskim programima.

Nije sve tako crno. Doktori humanistike uvijek mogu otići raditi na bauštelu i razmišljati o utjecaju antike na francuski romantizam dok miješaju cement za novo korporativno zdanje, baš kao što je to slučaj u Španjolskoj u kojoj je već skovan tremin 'mileuristas' – ljudi koji zarađuju maksimalno 1.000 eura mjesečno, i to ako imaju sreće. Nešto što definitivno nema Coral Herrea Gómez, Madrižanka od 33 godine s doktoratom i plaćom od 600 eura koju zarađuje kao kazališna učiteljica za djecu. 'Zovu nas izgubljena generacija', kaže ostarjela cura dodajući da još uvijek živi s roditeljima. Planira otići u Kostariku raditi na sveučilištu.

Nije jedina. Po internetskim forumima vezanim za emigraciju i posao u inozemstvu ekipa se gužva s pitanjima i idejama za odlazak. Nezaposleni Irci hoće zbrisati u Kanadu, SAD i Australiju, Portugalci u Brazil, Talijani i Grci u sjeverne dijelove Europe. Britanci pikiraju na Južnu Koreju, Kinu, Singapur. U Hong Kongu učitelji engleskog jezika mogu zaraditi do 16.000 funti mjesečno. Doma žive od socijalne pomoći.

Corbis
Europska perspektiva

U Francuskoj ih zovu 'génération précaire' (neizvjesna generacija). Ljudi koji su prisiljeni raditi privremene poslove, koji u razdoblju krize prvi dobivaju otkaze i kojima se ne produžuju ugovori. Sarkozy ih je dodatno šikanirao zakonom o prvom zaposlenju donesenom 2006, a koji poslodavcu omogućuje nogirati svakog ispod 26 godina bez ikakvog objašnjenja, i to u periodu od čak dvije godine. Nezaposlenost ljudi mlađih od 25 u Francuskoj je porasla za 40 posto u 2008. Većina djece imigranata iz šezdesetih sada sanja o odlasku u Ameriku.

Generacija rođena osamdesetih i devedesetih ima valjda upravo toliko imena koliko ima problema. Izgubljeni, neizvjesni, milenarci, generacija next, generacija Y, generacija net, echo boomers... No nikakva ih onomastika neće zadovoljavajuće zaposliti. Većina njih šarat će od poslića do poslića s kratkotrajnim ugovorima koji poslodavcima omogućuju lagane i jeftine otkaze, bez beneficija, bez staža i sa starošću koju se ne usuđujemo zamišljati.

Mnogi od njih žale što nisu odmah nakon srednje škole završili nekakav parketarski ili ličilački zanat, ostavili znatiželjne snove po strani i počeli uzgajati puževe ili saditi maćuhice, ako se već ne kuže u strojarstvo i softverski inženjering. Europa više nema ekonomsku snagu za peripatetički larpurlartizam i kreativna istraživanja svijesti. Svi odsjeci Oxforda i Cambridgea ne mogu se tržišno mjeriti s omanjim bataljunom Kineza koji sklapa mobitele. To je to. Game over.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još